Bivši predsednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, u autorskom tekstu za Glas Amerike piše o poslednjem krugu zatezanja odnosa između Beograda i Zagreba, o vremenu kada su države vodili on i Boris Tadić, o govoru mržnje, žrtvama Jasenovca i holokausta, ustašofiliji u Hrvatskoj i veličanju četnika u Srbiji, kao i o najavljenom sastanku na vrhu između dve države i o svojim očekivanjima od tog sastanka. Obraća se i direktno šefu diplomatije Srbije, Ivici Dačiću.

Tekst prenosimo bez izmena i u celini:

Rat drugim sredstvima

Dobro je da je predsjednica Grabar Kitarović pozvala predsjednika Vučića u Hrvatsku, dobro je da je on prihvatio poziv. Možda je taj susret prilika da Hrvatska i Srbija konačno završe "rat drugim sredstvima" koji se vodi već dulje vrijeme među državama.

Uspon i snažno poboljšanje odnosa, ali ne i rješavanje svih i brojnih otvorenih pitanja, karakterizirali su vrijeme mandata predsjednika Tadića i mene. Naša je suradnja bila podvrgnuta kritikama nacionalista i desničara u obje države.

Konačno, desne, nacionalističke stranke uzele su sve poluge vlasti u obje države i rezultat nije izostao: odnosi Hrvatske i Srbije, obilježeni stalnim verbalnim sukobima, medijskim podbadanjima i ozbiljnim političkim sporovima vraćeni su lijep broj godina unatrag.

Huk nacionalističke mržnje koji se čuje sa stadiona, poplava Facebook mržnje, neodmjerene i uvredljive izjave političara s obje strane kao da su uspostavile svojevrsni perpetuum mobile – međudržavnu politiku neprijateljstva u funkciji domaćih politika koje se radikaliziraju i traže sve oštrije riječi na međunarodnoj razini.

A taj rat drugim sredstvima, besmislen je. Šteti i jednoj i drugoj državi, šteti narodima, šteti pojedincima. Grabar Kitarović i Vučić imaju priliku da tu zlu spiralu prekinu i vrate naše odnose u mirnije vode.

Dačićev govor

Polemika koju su Dačić u govoru u UN-u i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova vodili povodom sjećanja na holokaust, nastavak je „rata drugim sredstvima“ Srbije i Hrvatske, upravo ono što bi predsjednici trebali prekinuti.

I sam sam kritizirao hrvatsku predsjednicu i premijera što holokaust nisu obilježili sjećanjem na žrtve Jasenovca i drugih ustaških stratišta. Stalno ih kritiziram jer doprinose povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaštva.

Ustašofilija u Hrvatskoj zaista zabrinjava.

U pravu je Dačić kada kaže da je Jasenovac bio jedno od najstrašnijih stratišta II svjetskog rata. U pravu je kad vidi ustašofilske snage u Hrvatskoj. Ali, način i motivi Dačića u kritici Hrvatske u UN-u nisu bili ni časni, ni korektni.

Ne samo što je intonacija govora bila uvelike u funkciji dnevnopolitičkih prepucavanja Zagreba i Beograda. Ne samo ni zbog nemalog broja netočnosti koje je izrekao i koje ne mogu biti slučajne. Između ostalog, spominjao je stotine hiljada žrtava Jasenovca, partizanski pokret u kojemu su, po njemu, praktično jedini bili Srbi, a kao svjedoka hrvatskih zločina protiv Židova, Srba i ostalih zazvao je Ivana Gorana Kovačića, ne spominjući da je zaklan od četničke ruke. I on, i mnogi, mnogi drugi, i Hrvati i Srbi.

Bio je to suptilni huškački govor, vješt, koji u temeljima ima strašnu istinu o Jasenovcu, a opet, tako pogrešan i nečastan.

Zašto mi govor Dačića nije drag

Glavni razlog zašto negativno ocjenjujem Dačićev govor nije kritika hrvatskog revizionizma, on ga svakako zaslužuje, nego odsustvo kritike srpskog.

Dan kada se sjećamo holokausta treba biti prije svega prilika pogled u vlastito dvorište i vlastite grijehe.

Dačić zaboravlja da je i u Srbiji bilo holokausta, da je od oko 17.500 židova u Srbiji pod marionetskom vlašću Nedićeva Srbija pobila njih oko 15.000. Zaboravlja da su židovi i u Srbiji nosili žute trake i da je već 1942. konstatirano da je Srbija Judenfrei zemlja.

Uz točnu konstataciju da je NDH bila zločinačka i kolaboracionistička tvorevina, mogao se sjetiti i srpskog kolaboracionizma i zločina. Ali, mogao se sjetiti i ništa manje strašnih četničkih zločina. A i toga da su ustaše i četnici zajedno ratovali na strani nacista protiv partizanskog pokreta otpora koji je vodio Josipo Broz Tito, koji je, zaista nije najvažnije, bio Hrvat.

Da, mogao se sjetiti i toga da je narodnooslobodilački pokret bio najjači u Hrvatskoj, sigurno i zato jer su rame uz rame u njemu sudjelovali Hrvati i Srbi, ali i mnogi drugi.

Govoreći o revizionizmu, kako se nije sjetio koji su sve ratni zločinci, od samog Draže Mihajlovića pa do Kalabića i drugih glavešina raznih pokreta koji su služili fašistima sudski rehabilitirani u današnjoj Srbiji. I koje sve stranke, pa i one u samoj vlasti Srbije s ponosom baštine četničku tradiciju i tradiciju nekih drugih kolaboracionističkih pokreta. I da je s nekima od tih stranaka on i njegova SPS u koaliciji.

Da su iskreno željeli osuditi holokaust...

Da su Hrvatska i Srbija željele iskreno obilježiti holokaust, prije svega bi osudile zločine svojih kolaboracionista. Poklonili bi se žrtvama bez selektivnosti i licitiranja brojkama.

Da, i bez vrdanja rekli da su najveće žrtve Jasenovca bili, prije sviju, Srbi, Romi, Židovi, ali i Hrvati-antifašisti. Jasno bi rekli da je povijest obaju zemalja opterećena služenjem dijela svog naroda nacistima i da su te sluge zla počinile strašne zločine.

Promijenili bi nazive brojnih ulica u Hrvatskoj i Srbiji danih u čast ustašama i četnicima i uklonili sve spomenike i sva obilježja kojima se slave ustaše i četnici.

A izložbu o Jasenovcu mogli su postaviti zajedno, onako kako inače surađuju hrvatski Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac i Muzej žrtava genocida u Beogradu, čiji su podatci o broju ubijenih u Jasenovcu gotovo jednaki. I zajedno su mogli konstatirali da su čast oba naroda obranili partizani te da je antifašizam zajednička tekovina koju će obje države s ponosom čuvati.

Što očekujem od sastanka Grabar Kitarović - Vučić

Sigurno je, na sastanku neće biti suglasja o povijesnim temama, posebno ne o vremenu 1991-1995. Ali, predsjednici bi morali naći načina da se otvorena pitanja deideologiziraju i da se, jer je to interes obje strane, konačno nastave rješavati.

Prije svega, države sve trebaju učiniti da se utvrdi sudbina nestalih. Suprotno mitovima s jedne i druge strane Dunava koji nestale vide samo u svom narodu, u Hrvatskoj je danas na listi nestalih gotovo podjednako Hrvata i Srba.

Svakako, trebalo bi riješiti i otvorena pitanja zaštite manjinskih zajednica, povratak izbjeglica koje se žele vratiti te uređenje statusnih i ekonomskih pitanja (staž, mirovine, imovina,…). Teško mi je povjerovati da će biti moguće pitanje granice na Dunavu riješiti dogovorom, pa bi odmah trebalo dogovoriti rješavanje tog pitanja pred Međunarodnim sudom pravde.

Povrat kulturnog blaga otetog iz Hrvatske, gospodarska i kulturna suradnja tek su neka od ostalih pitanja koje se mogu i moraju otvoriti. Ali, za razliku od Srbije u kojoj predsjednik države time što je i predsjednik vladajuće stranke može biti jamac mogućeg dogovora na predsjedničkoj razini, u Hrvatskoj to nije slučaj.

Hrvatska predsjednica bez dogovora s Vladom i njene kooperativnosti neće moći jamčiti da će lijepe riječi koje se očekuju biti pretočene u praksu. Zato se nadam da teze u hrvatskom tisku kako oko dolaska predsjednika Vučića ne postoji koordinacija predsjednice i Vlade nisu točne.

Kako bilo, sama činjenica da Vučić dolazi u Zagreb pozitivna je i treba je pozdraviti. Kao što treba podržati i predsjednicu Grabar Kitarović da ne podlegne, kako joj se to često događalo, desničarskim protivnicima bilo kakve suradnje sa Srbijom.

P.S. Za gospodina Dačića

Gospodine Dačiću, molim Vas, pošaljite premijeru Plenkoviću onaj popis kojim "prijetite" od 20-tak tisuća djece koje su pobile ustaše.

Ako popis koji imamo u Hrvatskoj ne sadrži makar i jedno ime s Vaše liste, slanjem popisa dat ćete važan doprinos utvrđivanju istine i poštivanju žrtava.

Uostalom, ni nemate pravo u svojoj ladici čuvati takve popise. Nisu žrtve Vaša prćija.

Njihova su imena dio povijesti mog i Vašeg naroda i dio memorije obitelji ubijenih. I pretpostavka su da ispunimo svoju obvezu čuvanja sjećanja na djecu čiji je život ugasila zločinačka ustaška ruka.

Ivo Josipović