„Duga istorija moje porodice i duga istorija moje zemlje utisnuta je u svaku kuću ovog malog, sunčanog, toplog i prijatnog grada“, kaže ukrajinska novinarka Jelisaveta Hončarova.
Prvog dana ruske invazije ona je otišla iz Bahmuta u Kijev, shvativši da će je, ako zauzmu grad, Rusi vjerovatno uhapsiti. Njena porodica je živjela u Bahmutu od početka 20. vijeka.
"Rusija nas je iščupala iz korijena. Izvučeni smo kao drvo iz zemlje i odbačeni. Bahmut je bio plodno tlo za generacije koje su tamo živjele", dodaje Hončarova.
Više od 300 godina istorije
Bahmut je jedan od najstarijih gradova u istočnoj Ukrajini, a istoričari još raspravljaju o njegovom porijeklu.
Prema nekim izvorima, zaporoški kozaci su ga osnovali kao tvrđavu u Zaporoškom Siču 1680-ih ili 1690-ih godina. Sič je bio poluautonomni oblik državnog uređenja i prvobitna država Kozaka, predaka modernih Ukrajinaca.
Drugi smatraju da su moskovske vlasti osnovale Bahmut kao pograničnu tvrđavu 1571. godine na područjima naseljenim ukrajinskim precima.
"Ovdje nemamo konkurenciju. Obližnji Donjeck je star samo 100 godina", kaže Volodimir Berezin, lokalni istoričar i građanski aktivista. On je napustio region sredinom marta 2022. i otišao u zapadnu Ukrajinu.
Grad je rastao i razvijao se zahvaljujući rudarenju soli i trgovini.
"U našem kraju so je izašla na površinu. Naša rijeka Bahmut je slana, slana jezera su u blizini. Imamo soli u vazduhu, a ispod nas je kolosalan sloj soli", kaže Berezin.
Ruska carica Katarina II naredila je uništenje Zaporoškog Siča 1775. godine, a njegove teritorije su postale dio Ruskog carstva.
"Grad je bio veliki kulturni, duhovni i trgovački centar. Imali smo trgovce. Imali smo dvije rimokatoličke crkve. Imali smo veliki jevrejski centar i nekoliko sinagoga. Bila je tu pravoslavna katedrala i džamija", objašnjava Berezin.
U periodu 1924-2016, grad je nazvan Artemivsk u čast boljševika Fedora Sergejeva-Artema, bliskog prijatelja Jozefa Staljina. Stanovnici Bahmuta, kao i milioni drugih Ukrajinaca, postali su žrtve sovjetske represije.
“Moja dva pradjeda su bila zatvorena. Živjela sam u blizini zatvora, gdje su najvjerovatnije i pogubljeni”, kaže Hončarova.
U gradu je nekada živjela i velika jevrejska zajednica. Tokom Drugog svetskog rata, nacističke snage su okupirale grad.
„Približno 3.000 stanovnika Bahmuta su odvedeni u rudnike dolomita, uglavnom Jevreji, ali i Romi i vojnici Crvene armije. Tamo su živi zazidani. Otvorili smo tunele kada su Njemci bili protjerani i vidjeli taj užas – kako je tamo umrla majka sa bebom u naručju“, kaže Berezin.
U Bahmutu je postojala i vinarija u kojoj su se proizvodila pjenušava vina, poznata širom Sovjetskog saveza.
"Naš šampanjac je bio najbolji u Sovjetskom Savezu. Mnogima je teško odabrati suvenir, ali meni ne. Uzimam flašu pjenušavog vina i so", kaže Berezin.
Netipičan grad za region Donjecka
Bivši stanovnici Bahmuta koji su govorili za Glas Amerike naglasili su koliko je Bahmut drugačiji od ostalih gradova u regionu Donjecka, koji su obično nastali iz radnih naselja oko rudnika i metalurških preduzeća.
Sergij Masličenko je šef misije Evropske banke za obnovu i razvoj na Kosovu. Djetinjstvo je proveo 70-ih i 80-ih godina u Bahmutu.
"Nije bilo teške industrije, metalurških ili hemijskih pogona. To je grad lake industrije. Bilo je mnogo pekara, fabrika za šivenje, uz dobro razvijenu trgovinu. Imao je mašinogradnju, fabriku neželjeznih metala i fabriku za proizvodnju rudarske opreme“, kaže Masličenko.
Grad je bio dom nekolicini istraživačkih i institucija visokog obrazovanja. Prije 2022. godine, u njemu su bile očuvane mnoge stare građevine i arhitektonski spomenici.
Masličenko se sjeća parkova i sportskih terena u kojima je proveo djetinjstvo, te muzičke škole, osnovane 1903. godine:
"Bahmut je bio muzički grad. Imao je dobro razvijeno muzičko obrazovanje i veliku muzičku školu."
Svjetski poznati kompozitor Sergej Prokofjev rođen je u blizini Bahmuta 1891. godine.
Svitlana Kravčenko, lokalna aktivistkinja, prisjeća se koliko je ovaj grad bio sunčan:
"Bahmut je veoma topao grad jer su mnoge zgrade napravljene od crvene cigle, boje terakote, proizvedene u Bahmutu. Grad je veoma sunčan jer se region Donjecka nalazi na jugu."
Kravčenko je ostala u Bahmutu do avgusta 2022. godine, kada su već vodile teške borbe. Trenutno živi u Dnjepru.
Ukrajinski Bahmut
Kao i ostatak Ukrajine, Bahmut je bio podvrgnut sistematskoj prisilnoj rusifikaciji kao dio Ruskog Carstva i Sovjetskog Saveza. To se, između ostalog, odnosilo na promjenu u etničkom sastavu stanovništva zbog dolaska radnika iz Rusije, potiskivanje političkog i kulturnog ukrajinskog života i ograničavanje upotrebe ukrajinskog jezika. Ipak, grad je ostao ukrajinski.
"Moj djed je živio u Bahmutu i govorio je ukrajinski. Sačuvao sam djedova pisma baki. On je svoju ljubav priznao na ukrajinskom jeziku, kaligrafski, prelijepim rukopisom i prefinjenim stilom", kaže Kravčenko.
Nakon proglašenja kratkotrajne nezavisne Ukrajinske Narodne Republike u novembru 1917. godine, ukrajinska vojska je prvi put podigla plavo-žutu ukrajinsku zastavu u regionu Donjecka. Na referendumu 1991. godine, ogromna većina stanovnika Bahmuta glasala je za nezavisnost Ukrajine.
Međutim, 2014. godine, dio stanovnika Bahmuta je podržao separatistički pokret koji je podržavala Rusija.
Kravčenko kaže da ju je to motivisalo da počne da pomaže ukrajinskoj vojsci i da proučava i populariše lokalnu ukrajinsku kulturu. Restaurirali su odjeću nošenu u regionu Donjevka na osnovu starih fotografija i pokazivali svoju kolekciju i u drugim mjestima.
"Odlučila sam da je to moja borba. Otvorili smo region Donjecka široj Ukrajini", dodaje ona.
Modeli su bili obični ljudi povezani sa ukrajinskom vojskom.
"Uvijek je bilo isto kada su se žene oblačile. Svi bi rekli: 'Previše sam debela ili premršava, ili su mi ruke preduge ili prekratke!' Onda, kada žena obuče tradicionalnu nošnju, svi kažu: 'Osjećam se kao kraljica. Osjećam da moj svijet i Ukrajina stoje iza mene'", kaže Kravčenko.
Ima li Bahmut budućnost?
Kravčenko je uverena da će njen grad biti obnovljen i da će se ona vratiti:
"Poljubiću zemlju prekrivenu krvlju naših najboljih vojnika."
Masličenko, koji radi za organizaciju koja planira aktivno učestvovati u obnovi zemlje, nada se da će u tome profesionalno učestvovati i jednog dana dovesti svoju djecu u grad u kojem je odrastao.
Berezin je takođe uvjeren da će se grad vratiti u život i nudi ideje za njegovu obnovu. Jedna od njih je pozivanje najboljih umjetnika da stvore umjetnički centar.
"Samo umjetnici mogu umjetnički rekreirati današnje događaje. Za neke je ovaj grad postao Getsemanski vrt, grad izdaje. A za mnoge naše momke koji su ovdje poginuli ovo je Golgota."
Hončarova vjeruje da će Bahmut biti obnovljen, ali da će to biti potpuno drugačiji grad. U nekom smislu, kaže ona, ispunio je svoju misiju:
"Grad je počeo kao tvrđava za zaštitu granica. Dakle, Bahmut je ispunio ovu karmičku misiju. Postao je tvrđava."
U 2017. godini u Bahmutu je živjelo gotovo 76.000 ljudi.
