Bosna i Hercegovina danas obilježava dvadesetu godišnjicu krvavog rata, od 1992-1995. godine, koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavija. Zemlja je, kako prenosi agencija Rojters u svom osvrtu, nakon 20 godina razjedinjena, dok je vlada podijeljena između bivših učesnika rata-Srba, Hrvata i Bosanskih Muslimana-u državi kojom upravljaju etničke kvote, dok je ujedinjuju tek najtanje niti.
Datumi mogu da dehumanizuju rat, ali ako bosanski mora da ima početak, onda je to 6. april 1992. godine. Tada je Zapad priznao tu jugoslovensku republiku kao nezavisnu, a naoružani Srbi otvorili vatru na učesnike mirovnog marša u prijestonici Sarajevu na početku 43-omjesečne opsade koja bi nadživjela i Staljingrad.
Kada su Hrvati i Muslimani 1992. izglasali odvajanje, Srbi su pod Radovanom Karadžićem i ratnim generalom Ratkom Mladićem, kojima se sada sudi u Hagu, uzeli oružje Jugoslovenske narodne armije i preuzeli kontrolu nad 70 odsto teritorije, čisteći je od ne-Srba i držeći Sarajevo pod opsadom. Tokom tri i po godinje gladi, života bez struje i redovnog snabdijevanja vodom, više od 11 hiljada stanovnika prijestonice ubijeno je u neprestanom granatiranju i snajperskoj vatri sa okolnih brda.
Muslimani i Hrvati su uzvratili na napade, a tokom jednog perioda i ratovali jedni protiv drugih, u ratu koji je huškao susjeda protiv susjeda, a ponekad i dijelio porodice. Mirovne snage Ujedinjenih nacija bespomoćno su posmatrale, dok je oko stotinu hiljada ljudi umiralo. Rat je, 11 dana nakon početkao, zatekao hirurga Nijaza Pilava u istočnom gradu Srebrenici. Ono što je uslijedilo, kaže Pilav, je najveća moguća golgota.
“Ja nisam vidio da postoji razlog za rat, da postoji razlog za klanje. Niko normalan o tome nije razmišljao.”
U prvoj godini rata, hiljade bosanskih Muslimana, koji su bili primorani da napuste svoje domove, našli su utočište u Srebrenici koja je bila pod zaštitom snaga Ujedinjenih Nacija. Pilav se prisjeća koliko je teško bilo obavljati posao hirurga tokom prvih mjeseci rata.
"Hirurgija bez anestezije, bez osnovnog instrumentarija je nešto što prevazilazi moć normalnog shvatanja.”
Nijaz Pilav pobjegao je iz Srebrenice tri godine kasnije, istog julskog dana 1995 kada su otišli i holandski mirovnjaci. Srspke snage zatim su ubile 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka i budložerima ubacile njihova tijela u jame, u okviru najgoreg masovnog ubistva na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. Među njima i sedamnaest Pilavovih rođaka. Posmrtni ostaci i dalje se iskopavaju iz masovnih grobnica u brdima na istoku Bosne.
“Od moje familije, moje prezime, samo nas trojica muški smo ostali živi.”
Zapad je tek 1995 pribjegao upotrebi sile i bombardovanjem natjerao Srbe da sjednu za pregovarački sto. Decembra iste godine, bosanski, srpski i hrvatski politički lideri potpisali su Dejtonski mirovni sporazuim, koji je okončao krvoproliće u Bosni. Tvroci sporazuma kažu da je njegova struktura trebalo da evolvira vremenom i uz pomirenje, a etničke linije da budu zamagljene.
"Dejton je samo na nekim tim bazalnim osnovama sačuvao državu. I to je dobrobilo u to vrijeme. Mislim da je bilo ljudski nadati se da sve to s vremenom ide u evoluciju, a da ta evolucija ide u pozitivnom pravcu”, kaže Pilav.
Umjesto toga, produbile su se podjele, čiji rezultat je nova generacija sa malo ili bez ikakvog osjećaja zajedničkog nacionalnog identiteta. Manje od polovine od oko dva i po miliona ljudi, izbjeglih tokom rata, vratilo se u svoje domove. Svaka zajednica ima različitu priču o tome šta se dogodilo i kako su dospjeli u trenutnu situaciju.
Rezultat je država sa oko 120 ministara, nadležnostima koje se preklapaju, višeslojnom vladom i državnom administracijom koja je najveći pojedinačni poslodavac i na koju ide polovina oskudnog državnog budžeta. Jugoslavija je pola vijeka živjela u miru. I prije toga postojali su dugi periodi mirne koegzistencije. Na početku rata, 30 odsto brakova u Sarajevu bilo je etnički pomiješano, što je nezamislivo za mlađe generacije.
"Nisu bili samo u katedrali katolici. Svi su bili tamo. I svi su bili za Bajram i za pravoslavni Božić. Svi su sve zajedno slavili. Takav ambijent danas, kad o njemu govorite kao o dijelu stvarnosti, naše bliže prošlosti, je naprosto nezamisliv”, kaže profesor sociologije Slavko Kukić.
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, ne krije svoje nezadovljstvo bosanskom državom, za koju većina Srba smatra da im je nametnuta.
"Bosna i Hercegovina nema svoj unutrašnji konsenzus o sebi samoj. Bošnjaci hoće što je veći mogući oblik centralizacije, mi hoćemo što je veći mogući oblik decentralizacije, a opet Hrvati hoće novu republiku.”
Nijaz Pilav svjestan je da do promjena neće doći lako. Političari koji su izgradili karijere i mreže pokrovitelja na nacionalističkoj retorici mogu ga izgube mnogo od bilo kojeg napora da se Bosna usmjeri ka integraciji.
"Ovakve političke elite, sa ovakvim pozicijama mogu se očuvati samo na bazi podjela, straha i na bazi supresije napretka.”
Pilav vjeruje da je u ovakvoj Bosni, rat moguć koliko i mir.
"Sasvim je tanka linija koja dijeli te dvije mogućnosti.”