Danas, 25 godina nakon Černobila, Evropljani vjeruju da su učinili više nego dovoljno kako bi se trajno sanirale posljedice te nuklearne katastrofe, čije razmjere niko do danas nije uspio u cjelosti sagledati.
“Černobil je bio nezamisliva ljudska tragedija, ali i lekcija o važnosti prevencije, transparentnosti i odgovarajuće kontrole. Odgovor na tragediju je postao primjer uspješne medjunarodne saradnje proteklih decenija. Lokalne i vlasti država zahvaćenih zračenjem, Ujedinjene nacije, Evropska unija, Crveni krst i civilno društvo su pomagali da se umanje efekti katastrofe, da se podigne svijest i kontrola. Napore i sredstva sada treba usmjeriti ka cilju da 30-ta godišnjica Černobila bude obilježena u tamošnjoj zajednici koja će se razvijati i od koje se neće okretati ledja. Krenimo naprijed, ne zaboravljajući prošlost”, kazao je predsjednik Evropskog parlamenta, Jirži Buzek.
Zaštita istopljenog reaktora, napravljena odmah nakon katastrofe, počela je pokazivati znake dotrajalosti i potrebna je nova, procjenili su stručnjaci, koji su izradili plan sarkofaga za černobilski reaktor, koji bi od zračenja trebao štititi narednih 100 godina, a koštati oko 740 miliona eura. Zbog toga je Brisel nedavno odlučio da dosadašnjim sredstvima za Černobil doda nešto više od 100 miliona.
“Komisija je već učestvovala u fondu za Černobil sa oko četvrtinom ukupnih sredstava, što je čini najvećim pojedinačnim donatorom. Nakon što smo donijeli odluku o dodjeli dodatnih 110 miliona eura, može se reći da, zajedno sa pojedinačnim donacijama evropskih članica, Unija daje više od pola sredstava fonda. To je jasan dokaz naše solidarnosti sa Ukrajinom", naglasio je predsjednik Evropske komisije, Žoze Manuel Barozo.
“Sasvim sigurno, treba kontrolisati kako se sredstva troše. Medjutim, već imamo neko iskustvo radeći sa Evropskom bankom za razvoj, koja učestvuje u ovom projektu. Imamo načine kako pratiti finansiranje i to nije razlog za glavobolju", smatra evropski komesar za razvoj, Andris Pibalgs.
Glavobolju Evropljanima donosi činjenica da, slijedeći nedavnu katastrofu u Japanu, ipak postaju svjesni da, kada je riječ o nuklearkama na evropskom tlu, kojih je danas 195, ne mogu sa stopostotnim uvjerenjem reći da u rukama drže baš sve sigurnosne konce.