Evolucijom terorističkih pretnji od napada širokih razmera do pojedinaca koji su se naizgled radikalizovali sami u relativnoj izolaciji izraz „vuk samotnjak“ ustalio se u našem rečniku. Međutim, novi izveštaj tvrdi da je upotreba termina „vuk samotnjak“ pogrešna, a u kontekstu borbe protiv terora može biti i kontraproduktivna.
U martu 2017. godine jedan napadač je kombijem uleteo među pešake na Vestminster mostu u Londonu, usmrtivši četvoro, nakon čega je nožem ubio policajca.
Tri meseca kasnije muškarac je uleteo kamionom u grupu vernika okupljenih ispred džamije na severu Londona.
U oktobru Stiven Pedok zapucao je na posetioce muzičkog festivala u Las Vegasu, tom prilikom usmrtivši 58 osobama.
Nekoliko nedelja kasnije vozač kombija uleteo je među bicikliste u Njujorku, usmrtivši osmoro.
To su samo neki od nedavnih napada koje politički zvaničnici i mediji opisuju kao terorističke napade “vuka samotnjaka”.
Međutim ovaj termin ne pomaže, tvrdi ekspert za terorizam Pol Gil, koautor nedavne studije koja je obuhvatila 100 skorijih napada iz celog sveta.
“Radikalizacija se retko dešava u vakuumu. Obično se događa kroz kontakte sa drugim ljudima, bilo licem u lice ili na internetu. Oko 60 odsto napadača saopšti svoje planove prijateljima, porodici, ljudima u svom okruženju.”, objašnjava Gil.
Policija kaže da takvom opisu odgovara samoubica iz Mančestera Salman Ramadan Abedi, koji je svoj napad izveo samostalno, ali je drugima rekao za svoje planove.
Gil tvrdi i da je naziv “vuk” takođe pogrešan jer napadači time dobijaju imidž lukavih, ljudi koji žive po sopstvenom nahođenju i kojih bi se ostali trebali bojati. On dodaje i da je većina njih prilično nesposobna i pravi dosta operativnih grešaka, ima kriminalni dosije, istoriju mentalnih bolesti i sklonosti ka nasilju.
"To omogućava obaveštajnim službama da uoče i spreči mnoge napade. Oni koje ne uspeju da presretnu nađu se među novinskim naslovima, gde etiketa “vuk samotnjak” pokreće dalju radikalizaciju," procenjuje ovaj ekpert za terorizam.
“Za mnoge od njih to je potreba za statusom, identitetom. Prikazati sebe kao velikog čoveka, žilavu osobu, ostaviti iza sebe takvu sliku koju će dugo vremena idealizovati. Mediji faktički počnu da preuveličavaju tu osobu i zapravo učine ono što joj je najpotrebnije.”, dalje objašnjava Pol Gil, sa Univerzitetskog koledža u Londonu
Neki stručnjaci ukazuju na sve češće pojavu radikalizacije prilikom komunikacije na internetu, stoga apeluju na vlasnike društvenih mreža da brže reaguju prilikom uklanjanja materijala koji potpomaže radikalizaciju pojedinaca I podstiče nove napade.