Američka administracija pokrenula je intenzivnu akciju da ubijedi Hamas i Izrael da prihvate novi prijedlog o prekidu vatre, koji je predsjednik Džo Bajden najavio prošle sedmice, nakon gotovo osmomjesečnog rata u Gazi.
Plan o primirju počinje šestosedmičnom privremenom pauzom u borbama u zamjenu za neke od 124 talaca koje još uvijek drži Hamas, od 250 koji su zarobljeni tokom napada na Izrael 7. oktobra.
Miki Bergman, koji je proveo 17 godina pregovarajući o oslobađanju nezakonito zatočenih civila na nekim od najtežih lokacija na svijetu, govorio je za Glas Amerike o izazovima u postizanju sporazuma.
Bergman, izvršni direktor kompanije "Global Reach", koja se nekada zvala Ričardsonov centar za globalni angažman, sarađivao je sa pokojnim bivšim diplomatom Bilom Ričardsonom. Oni su bili uključeni u nezvanične pregovore u slučajevima zarobljenih Amerikanaca, uključujući košarkašicu Britni Grajner, novinara Denija Fenstera, studenta Ota Varmbira, veterana marinca Trevora Rida, veterana mornarice Tejlora Dadlija i druge.
Intervju je uređen radi sažetosti i jasnoće.
Glas Amerike: Na koliko slučajeva "Global Reach" radi ovih dana i kako vaš angažman počinje?
Bergman: Slučaj preuzimamo samo ako nam se javi porodica i to zatraži, jer odatle dolazi naš mandat. U stara dobra vremena, radili smo na oko šest ili sedam slučajeva u datom trenutku. Ali je u posljednjih pet godina to naglo poraslo. Imamo nekoliko slučajeva kojima se bavimo u Rusiji. Bavimo se slučajevima u Iraku. Bavimo se slučajevima u Afganistanu, Pakistanu. Kada se dogodio 7. oktobar, bilo je 67 porodica sa kojima smo direktno radili. Taj broj je sada manji. Neki od njih [talaca] su došli kući, neki od njih su, nažalost, mrtvi. I dalje provodim sate i sate sa svim ovim porodicama, ali "teorija povratka" je jedna. U Gazi postoji prilika da se najmanje 30 njih [izraelskih talaca] vrati kući. Vjerujem da su uslovi već postavljeni, tako da svaki dan koji prođe a da se to ne implementira - dan u kojem oni pate, a neki to neće preživjeti.
Glas Amerike: Kako se propuštaju prilike?
Bergman: Neke zemlje ili neki entiteti koji drže ljude kao taoce ili političke zatvorenike – kada postave ciljeve, oni se ne mijenjaju. I potreban je zaista dug i frustrirajući proces da se svi pomjere ka tim ciljevima. I tako, dođete do toga, možete izvršiti zadatak. Hamas je takav – kada jednom postave ciljeve, u osnovi ono što traže je šta će dobiti, inače jednostavno neće biti dogovora. A vrijeme koje je potrebno je izuzetno frustrirajuće jer mi svake noći idemo spavati u svojim krevetima. Taoci nemaju tu mogućnost.
Glas Amerike: Prije više od deset godina bili ste uključeni u pregovore za oslobađanje izraelskog vojnika Gilada Šalita, kojeg je Hamas oteo u prekograničnom napadu 2006. godine. Razmijenjen je za više od 1.000 palestinskih zarobljenika. Jahja Sinvar, Hamasov vođa u Gazi i idejni tvorac napada na Izrael 7. oktobra, bio je među oslobođenima.
Bergman: Godine 2008. uspjeli smo uvjeriti tadašnjeg premijera Ehuda Olmerta da pusti žene, djecu i Hamasove parlamentarce Fatahu [bivši Palestinski nacionalni oslobodilački pokret], mimo sporazuma. Ali tadašnji premijer Olmert još nije mogao pristati na 1.100 zatvorenika. Na to je pristao [sadašnji izraelski premijer Benjamin] Bibi Netanjahu koji je došao na vlast.
Tvrdim da problem nije bio sam dogovor. To je trebalo da se desi, jer nam je bilo potrebno da se Gilad Šalit vrati kući, a to je bila odgovornost države Izrael. Izgubili su određenu bitku i za to je postojala cijena. Problem je bilo ono što se desilo poslije dogovora. ...
Glas Amerike: Postoji li korelacija između oslobađanja talaca i ohrabrivanja otmičara da se opredijele za ovu taktiku u budućnosti?
Bergman: Najveći dio podataka o tome je prikupio Brajan Dženkins iz RAND korporacije. Ne postoji apsolutno nikakva korelacija između načina na koji rješavate slučajeve i broja slučajeva koji iz toga proizlaze. Postoje primjeri da kada ne pregovaramo, te zemlje zapravo uzimaju više Amerikanaca kako bi povećale prednost koju imaju. Pogledajte kako je Rusija uzela Pola Vilana. Američka vlada je odbila da pregovara. Uzeli su Trevora Rida. Američka vlada je odbila da pregovara. Uzeli su Britni Grajner. Odjednom, pogodite ko pregovara?
Glas Amerike: Šta je "rubna diplomatija" i zašto postoji? [Bergman je poznat po tome što je skovao frazu "rubna diplomatija."]
Bergman: Definišem je kao područje koje nadilazi mandat i ovlaštenja vlada i međunarodnih odnosa. To je prostor u kojem pojedinci, privatni sektor, akademska zajednica, umjetnici, kompanije, mogu sarađivati jedni sa drugima i sa drugim vladama, osim što nemamo ograničenja kao diplomate. Većina zemalja sa kojima imamo posla su zemlje sa kojima SAD imaju diplomatske probleme. Kada je Amerikanac uhvaćen u Mjanmaru, kako ga SAD vlada planira vratiti ako čak i ne razgovaraju sa otmičarima?
Kada se Vlada SAD bavi sa vladom poput ruske ili venecuelanske ili indirektno sa Iranom, čim se Amerikanci i Rusi umiješaju ... pitanje Ukrajine dolazi na red. ... Oni ne mogu da razdvoje od toga problem svojih zatvorenika, pa ne mogu ni da pronađu kako bi rešenje izgledalo.
Kada se mi upletemo, imamo mandat samo za to. Oni sa nama mogu razgovarati o politici, ali mi nemamo ovlašćenja u politici, tako da možemo saslušati – to neće uticati ni na šta – ali smo u mogućnosti da se u potpunosti fokusiramo na pitanje humanitarnih i pitanja o zatvorenicima, što nam omogućava da preciziramo i definišemo koji je put za rješavanje.
Glas Amerike: Bavite se režimima u Severnoj Koreji, Mjanmaru, Rusiji, Venecueli. Kakav je pristup?
Bergman: Te stvari nikad nisu lijepe. Nikada nisu dobre, jer, u suštini, razmjenjujete nedužnu osobu za osobu koja je kriva, tako da to nije fer, ali ponekad je to jedini način da vratite nevinog Amerikanca kući. Trudimo se da ne osporavamo lokalni pravosudni proces, jer mi nismo advokati i to nam neće pomoći. Ali ponekad postoji jasnoća, posebno kada otmičar traži nešto zauzvrat: ako tražite nešto zauzvrat za osobu koju držite, bilo da je kriva ili nevina, upravo ste je učinili političkim zatvorenikom.
Ne idem na ta mjesta i kod tih vođa i ne kažem: "O, imate pogrešnu osobu." Možda bi bio dobar osjećaj optužiti ih, ali meni to neće vratiti određenu osobu. Ako se vratim u SAD i objašnjavam kako Severnokorejci gledaju na svet, to ne znači da opravdavam ono što rade, ali znači da pokušavam da objasnim šta je to što oni vide, da razumijemo kako reaguju na različite stvari koje radimo.
Lično ih upoznaš [režimske službenike] i saznaš da su ljudi - ljudi. Na kraju dana, niko se ujutru zapravo ne probudi misleći: "Ja sam zao, da vidim šta mogu da uradim danas." Postoji određena stvarnost ili određeni narativ koji oni vide i koji u njihovom umu opravdava zašto preduzimaju te radnje. Morate biti u stanju to da vidite da biste radili sa njima, ali simpatija može biti zamka.
Glas Amerike: Kako je rat u Ukrajini uticao na vaš angažman tamo?
Bergman: Mi [guverner Bil Ričardson i Bergman] smo bili u Moskvi na dan objave "specijalne operacije", pregovarajući da Pol Vilan i Trevor Rid dođu kući. Postoji poznata izreka, "nikada ne dozvolite da kriza propadne ni za šta". Jedan primjer je bio kada je počela pandemija - shvatili smo da imamo priliku, jer za vlade koje su držale Amerikance, to je odjednom postalo obaveza - ako umru u zatočeništvu, to je potpuno drugačija globalna utakmica između SAD i te zemlje. Tako da je postojala prilika da se slučajevi brzo riješe. U Ukrajini je bilo jasno kuda stvari idu, a mi smo osjetili da postoji osećaj hitnosti pre nego što počne pakao. Rusi su veoma oklijevali da nas puste da posjetimo Moskvu, većinu naših razgovora vodili smo preko ambasadora [Anatolija] Antonova i ambasade u Vašingtonu. Kako se situacija u Ukrajini pogoršavala, to nam je otvorilo vrata da uđemo i započnemo neformalni dijalog. Nadali smo se da ćemo vratiti kući i Trevora Rida i Pola Villana vratiti kući, ali smo na kraju dobili samo Trevora Rida.
Glas Amerike: Koji vam je bio najteži slučaj?
Bergman: Jedan od najrazornijih za mene bio je Oto Varmbir i Sjeverna Koreja. Radio sam, putovao sam tamo i stvarno sam mislio da ću moći da ga dovedem kući. A onda kada je na kraju došao kući, tek kada su ga prevezli avionom, saznali smo da je u komi. Cijelih 18 mjeseci dok sam pregovarao, nisam znao da je on u takvom stanju. A kasnije sam saznao da ni moje kolege u Sjevernoj Koreji nisu znale, do nivoa zamjenika ministra spoljnih poslova. Otišao sam u Ohajo da ih upoznam [Varmbirove roditelje] kada se vratio, dok je još bio živ. Bio sam u sobi sa njim [Oto] i sa Sindi [majkom Ota Varmbira] i sve što sam mogao da uradim je da zaplačem i kažem joj: "Žao mi je. Žao mi je. Žao mi je." Zagrlila me je i rekla: "Vidi, zbog tvojih napora sam zagrlila svog dječaka dok je još bio topao." Bio je to vjerovatno najniži, profesionalno najniži nivo, koji sam imao. I psihički najteži slučaj.
Glas Amerike: Da li vlada vidi "diplomate na rubu" kao one koji rješavaju probleme ili kao smetnju?
Kada tek počnete da preuzimate slučaj, otmičari ne žele da budete uključeni jer imaju nešto što žele od Vlade SAD, ali ne i od vas. Ni Vlada SAD ne želi da budete uključeni jer ćete pokvariti njihovu strategiju. Ali ja ne predstavljam nikoga od njih. Ja predstavljam porodicu. Imali smo nekoliko incidenata u kojima smo napravili dogovor, sve smo obavili. A oni bi ga samo preuzeli tri dana ranije, bez da nam kažu. Ali na kraju dana doveli su ljude kući. Dakle, ako je naš ego povrijeđen time, možemo živjeti s tim.
