Kada je djed Džona Džobagija emigrirao u SAD iz Budimpešte 1900. godine, pridružio se gomili evropskih mesara koji su sjekli i dostavljali meso u glasnom uglu neprijatnog mirisa na Menhetnu, koji su Njujorčani nazvali „Mesarski kvart“.
Danas je tu ostalo samo nekoliko prerađivača mesa, koji se spremaju da kažu zbogom kvartu koji se u potpunosti promijenio i koji je danas više poznat po vrhunskim buticima i skupim restoranima nego po industriji koja mu je dala ime.
Džobagi i drugi preostali mesari na posljednjoj pijaci mesa u kvartu prihvatili su prijedlog grada da se isele kako bi zgrada mogla biti obnovljena, što je kulminacija višedecenijske transformacije.
"Kraj u kojem sam odrastao samo su uspomene", rekao je Džobagi (68). "Nema ga duže od 20 godina."
Na svom vrhuncu, to je bilo čvorište sa više 200 klaonica i fabrika za pakovanje mesa, na raskrsnici brodskih i željezničkih linija, gdje su se meso i živina istovarali, sjekli i brzo prenosili na pijace. Sada su dokovi prostori za rekreaciju, a napuštena teretna željeznička linija je postala nadzemni park „High Line“, veoma popularna destinacija za Njujorčane i turiste.
Muzej američke umjetnosti Vitni preselio se na Aveniju Medison pored Džobagijeve mesne kompanije 2015. godine.
Neki od novih trgovaca čuvaju podsjetnike na mesarsku prošlost kvarta. Na otkrivenom ulazu od cigle u prodajni objekat modnog brenda „Rag & Bone“, koji prodaje kožne kaiševe od 300 dolara, nalazi se pažljivo restauriran znak prethodnog stanara zgrade na kojem piše "Dejvova kvalitetna teletina", sa crveno-bijelim ručno oslikanim slovima.
Na tendi zgrade ispred Samsungove vodeće prodavnice telefona u SAD takođe se nalazi znak nekadašnjeg veleprodajnog dobavljača mesa.
Ali taj kvart više ne zvuči, ne miriše niti izgleda kao mjesto gdje je Džobagi počeo raditi za svog oca kasnih 1960-ih. Radio je ljetom, dok je pohađao srednju školu i koledž, prije nego što je i sam pokrenuo biznis.
Tada su mesari držali boce viskija u svojim ormarićima kako bi se mogli zagrijati u rashlađenim prostorijama u kojima se čuvalo meso. Napolju je "smrdjelo", rekao je, posebno u vrućim danima u blizini mjesta gdje su se držala perad i gdje su se pileći sokovi prolivali na ulice.
Ljudi su posjećivali taj dio grada samo ako su imali posla, obično sklapajući dogovore rukovanjem, rekao je Džobagi.
Polako, ali sigurno, fabrike za pakovanje mesa su počele da se zatvaraju ili sele sa Menhetna jer je napredak u hlađenju i pakovanju omogućio mesnoj industriji da se organizuje oko fabrika za pakovanje na Srednjem zapadu, od kojih su mnoge mogle da isijeku i pakuju više od 5.000 goveda dnevno, te ih otpreme direktno u supermarkete.
Počevši od 1970-ih, na tom području se pojavila nova scena noćnog života, kada su se preselili barovi i noćni klubovi, od kojih su mnogi služili LGBTQ+ zajednici. Seks klubovi i klaonice su koegzistirali. Kako su decenije odmicale, klubovi su ustupali mjesta modnim dizajnerima i ugostiteljima.
Do 2000. godine, Samanta, lik iz serije "Seks i grad" napustila je svoj stan na Aper ist sajdu i našla novi dom u "Mesarskom kvartu". Do posljednje sezone serije, emitovane 2003. godine, bila je razbješnjena kada je vidjela da se u blizini lokalnog bara u kojem su gosti nosili kožu, otvara prodavnica fabrike namještaja „Pottery Barn“.
Još jedna prekretnica nastupila je kada je 2009. godine otvoren „High Line“, na ugašenoj željezničkoj pruzi prvobitno izgrađenoj 1930-ih. Popularni put okružen zelenilom, okružen je hotelima, galerijama i luksuznim stambenim zgradama.
Džobagi je rekao da mu je otac umro pet godina prije otvaranja i da bi bio u potpunosti zbunjen kako to mjesto sada izgleda: „Da sam mu rekao da će pruga iznad zemlje biti pretvorena u javni park, nikada ne bi povjerovao“.
Endrju Berman, izvršni direktor lokalne grupe za očuvanje arhitekture „Village Preservation“, primjećuje da se to područje stalno mijenjalo.
“Nije to uvijek bio ’Mesarski kvart’. Prije toga je to bila neka vrsta veleprodajnog okruga, a prije toga je bio kvart za slanje robe”, rekao je Berman. Početkom 1800-ih tu je stajala tvrđava Gensvort. “Dakle, kvart je imao mnogo života i nastaviće da ima nove živote.”
Iako tačan datum deložacije za posljednju pijacu mesa nije određen, neke od kompanija će se već preseliti nove lokacije.
Ne i Džobagi, koji se zadržao u poslu opskrbljujući vrhunske restorane i nekoliko maloprodajnih objekata koji još uvijek žele svježe meso. Otići će u penziju, zajedno sa svojim bratom i zaposlenima, većinom latino imigrantima koji su se obučavali sa njim i štedjeli za kupovinu kuća u Hondurasu, Meksiku ili Dominikanskoj Republici. Neki žele da započnu rad u drugim industrijama, u drugim američkim državama.
Džobagi očekuje da će biti posljednji mesar na toj lokaciji.
"Biću ovdje kada se ova zgrada zatvori, kada svi, znate, pređu na nešto drugo", rekao je Džobagi. “Drago mi je što sam bio dio toga i što nisam otišao ranije.”
