Stiven Smit, izvršni direktor Fondacije Šoa iz Los Anđelesa, govorio je za Glas Amerike o problemu negiranja genocida i borbi protiv lažnog prikazivanja informacija iz prošlosti korišćenjem modernih tehnologija. Šoa fondacija nastoji očuvati sjećanja na zločine prikupljanjem svjedočenja preživjelih, a u planu je i dodavanje svjedočenja Srebreničana.
Glas Amerike: Dvadeset šest godina nakon genocida u Srebrenici, što je utvrđeno ne samo nizom dokaza i svjedočenja, već i sudskim presudama, vidimo mnogo negiranja u BiH, susjednim zemljama, pa i šire. Kako to objasniti?
Smit: Kada se genocid dogodi, postoje tri čina. Prvi se dešava prije genocida: priprema, mržnja, podjele. Slijedi ubijanje. A onda nakon genocida i kada se sve završi započinje negiranje. To je karakteristika, to je završni čin genocida, uvijek iznova. I to nije samo vezano za Bosnu, već generalno za genocid. Stoga nije iznenađujuće što u odnosu na genocid u Srebrenici vidimo kako se dešava poricanje. Ono što moramo učiniti je da koristimo instrumente koji su nam dostupni kako bismo se tome mogli suprotstaviti. Prije svega to je utvrđivanje istorijske istine. Drugo, slušanje preživjelih. I treće, podržavanje nadležnosti sudova koji su potvrdili genocid, te osiguravanje da sve to bude jasno postavljeno tako da poricanje ne bude uspješno.
Glas Amerike: Koji bi bili najbolji načini da se to postigne?
Smit: Mislim da su prva stvar glasovi onih koji su to sami iskusili. Hiljade ljudi je ubijeno, ali postoje mnogi očevici i preživjeli. Oni postaju vrlo važni jer nam pomažu uspostaviti ličnu perspektivu onoga što je značilo biti tamo i razviti osjećaj empatije sa žrtvama, razumjeti kroz šta su prošli i čuti to njihovim riječima, zbog čega su svjedočenja tako važna. Drugo je osigurati da istorijski podaci koje imamo, a dolaze iz mnogih izvora, budu javno dostupni na pouzdanim mjestima. Veoma je važno da to nađe svoj put u mainstream, tako da ne izgleda kao da je to neka vrsta događaja iz daleke prošlosti u maloj zemlji na Balkanu, nego da se vidi kao dio glavnog toka istorije. Stoga je zaista bitno da se takvi alati koriste, kao i da se te informacije šire, na primjer, putem dokumentarnih filmova i slično. Treća stvar je da svijet zna i shvati da su ovi zločini procesuirani i da je presuda potvrđena, zločin genocida je više puta potvrđen putem međunarodno uspostavljenih sudova. Mislim da kada jednom to postavite u svjetonazor svijeta, onda poduzimate prave korake. Od vitalne je važnosti da ovo postane dio obrazovnog sistema, od vitalne je važnosti da je mainstream i da se ne posmatra kao neka vrsta sporednog događaja u istoriji, već kao glavni tok istorije.
Glas Amerike: Poricanje genocida postalo je dio mainstreama u dijelovima BiH, u Republici Srpskoj, ili u Srbiji, gdje to rade najuticajniji mediji i političari. Koja je opasnost od toga i postoji li način da se to popravi?
Smit: Kada se dogodi genocid, gdje god da se dogodi u svijetu, post-genocidno okruženje je vrlo osporavano. Postoje osporene istorije, postoje osporene verzije tih istorija, ljudi se ne slažu oko toga šta je bio uzrok i koje su posljedice. A politički ulozi su vrlo visoki, posebno zato što se oni ukrštaju ne samo u politici već u identitetu, kulturi i svim ostalim aspektima. Moj pogled na ovo je prije svega da diskusije o genocidu budu izvan politike, jer ako se zapravo usredotočite na žrtve i komemoraciju i sve stvari koje trebate učiniti da biste odali počast onima čiji su životi izgubljeni, onda se možete udaljiti od politizacije njihove smrti. To ne znači da u savremenom svijetu ne postoje stvari koje se moraju rješavati politikom, ali korištenje genocida i ubijanja pojedinaca da bi se to postiglo je, po mom mišljenju, zločin samo po sebi, jer zapravo zloupotrebljava gubitak tih života.
Moj savjet o tome je uvijek - uklonite genocid u potpunosti iz politike. Ako imate sporove, riješite ih, ako imate različite stavove, razgovarajte o njima, ali nemojte uplitati ljude koji su ubijeni i ostavljeni u tim masovnim grobnicama. Drugo što bih rekao se odnosi na ono što nazivamo "teorijom dvostrukog genocida", nebitno da li je riječ o Holokaustu, Ruandi, ili bilo kom drugom genocidu za koji smo čuli. A ona glasi otprilike ovako: „Da, to što vam se dogodilo je užasna stvar“. A onda dolazi: „Ali, to se i nama dogodilo i ne biste bili u toj situaciji da mi nismo imali tu situaciju". Ono što dobijate je takva vrsta balansiranja i znam da se to događa u vezi masakra u Srebrenici, takva vrsta pokušaja da se to izravna: „To je bilo loše, ali, svi imamo svoje patnje, svi su oštećeni, vi ste nas prvo napali, da nije bilo napada Bošnjaka na nas, ne bismo napali civile“. Neka vrsta poruke da samo sad svi kvit. Moramo to izbjeći jer, prije svega, nije istorijski tačno. Drugo, to su potpuno različita iskustva. Isto se događa, na primjer, kada se govori o nacističkom periodu u bivšim sovjetskim baltičkim republikama. Ove siromašne zemlje imale su Sovjete, zatim su imale naciste, a onda su se Sovjeti vratili, pa ono što se događa glasi otprilike: „Mi smo patili od Sovjeta, a onda su Židovi patili pod nacistima, a onda smo opet patili pod Sovjetima, i zato je sve jednako. Pa hajde da samo zaboravimo na prošlost.“ To je zapravo vrsta negiranja i mora biti zaustavljeno.
Glas Amerike: Prema vašem mišljenju i iskustvu, pomažu li zakoni koji kriminaliziraju poricanje genocida? Bilo je pokušaja da ih se usvoji u BiH, ali to se još nije dogodilo.
Smit: Mislim da zakoni koji će zaustaviti poricanje imaju svoje mjesto, ali ih se mora primjenjivati veoma pažljivo. Na primjer, bili su uspješni i potrebni u Njemačkoj i Austriji, jer ako malo razmislite, cjelokupno stanovništvo je ubrzo nakon Drugog svjetskog rata imalo rođake koji su bili umiješani kao počinitelji genocida. I tako postaje prilično lako da se poricanje počne pojavljivati jer ili opravdavate stari režim, želite povratak starog režima, ili pokušavate opravdati učešće vlastite porodice. I zato mislim da je u Njemačkoj i Austriji bilo ispravno imati zakone o poricanju Holokausta. Nisam bio za to dok sam živio u Engleskoj. Moje mišljenje je da ako nismo društvo počinitelja, onda zapravo nemamo pravo da poričemo. Ono što bismo trebali raditi jeste da se pobrinemo da imamo obrazovne programe i da kulturološki radimo ispravne stvari kako bismo osigurali da negiranje ne postane dio našeg jezika. Tako da ne mislim da je to potrebno svugdje i stalno. Rekao bih da bi usvajanje zakona o negiranju genocida bilo ispravan postupak u zemlji u kojoj postoji potencijal za ponovno činjenje i ponovni rast one vrste nacionalizma koji je u prvom redu doveo do genocida. Jer u budućnosti postoje stvarne prijetnje za stvarne ljude i ne možete riskirati ponovnu pojavu tih opasnih nasilnih ideologija zbog poricanja genocida.
Glas Amerike: Spomenuli ste obrazovanje. Fondacija Šoa u tom smislu čini mnoge važne stvari. Možete li dati malo više informacija o fondaciji i onome što ona zapravo radi?
Smit: Fondacija ima sjedište na Univerzitetu Južne Kalifornije u Los Anđelesu. Osnovao ju je režiser Stiven Spilberg nakon što je snimio film „Šindlerova lista“, a ideja je bila napraviti intervjue s mnogima koji su preživjeli Holokaust, kako bi njihov glas zapravo bio obrazovanje u budućnosti, kako bi priču ispričali vlastitim riječima, da bi buduće generacije mogle učiti od njih. Sada imamo 55.000 svjedočenja, uglavnom onih koji su preživjeli Holokaust, ali i devet drugih genocida. I zapravo radimo sa Memorijalnim centrom Srebrenica kako bismo svjedočenja iz Srebrenice dodali u našu biblioteku u Kaliforniji, jer vjerujemo da je izuzetno važno da se ta priča ispriča. Fondacija Shoah danas dijeli ova svjedočenja širom svijeta, imamo preko 200 univerzitetskih partnera i 20 miliona gledatelja koji godišnje dolaze u našu online biblioteku kako bi učili o genocidu od onih koji su ga živjeli. To je ono što radimo, kako iz perspektive istraživanja, tako i iz perspektive obrazovanja. Ako odete na web stranicu Fondacije Šoa, što je na hebrejskom riječ za Holokaust, možete pronaći različite načine za gledanje svjedočenja na YouTubeu i u našoj javnoj pretrazi.
Glas Amerike: Jedan od važnih aspekata današnjice je borba protiv dezinformacija. Čitao sam da su Fondacija Shoah i Univerzitet Stanford započeli projekat koji ima za cilj borbu protiv širenja dezinformacija, uključujući lažirane video snimke. Možete li reći nešto više o tome?
Smit: Svi smo zabrinuti zbog pogrešnog prikazivanja prošlosti. U našem digitalnom svijetu vrlo je lako manipulirati digitalnim materijalom. Imamo projekat koji se zove Starling. Starling Lab je razvio program Fondaciji Šoa i Univerzitetu Stanford koji je stvorio alat za enkripciju koji postavlja ključ za video u blockchain. Dakle, baš kao i kod kriptovalute - ako nemate ključ, ne možete ni dobiti svoju valutu. U ovom slučaju, ako nemate ključ, ne možete mijenjati videozapis. Video je zaključan. Ono što možete učiniti je stvoriti original, enkriptovan Starlingom u blokčejnu, a onda ako se iz nekog razloga pojavi lažni video toga, znate da imate original i autentični otisak prsta originalnog videa. Dakle, za istorijske zbirke, recimo na primjer da su postojale zbirke bosanskih svjedočenja, mogli bismo verifikovati sve originale, a zatim ih enkriptovati. A ako je kasnije nešto promijenjeno, znali bismo. Iz istorijske perspektive, možete uzeti stare videozapise i enkriptovati ih. Ali tehnologija koju razvijamo je da zapravo u trenutku kada sakupljate svjedočenja, vaš uređaj sadrži kod za šifriranje, tako da vaš iPhone ili vaša kamera stavljaju otisak prsta na originalni videozapis ili fotografiju kada to snimate. A nakon toga se više ne može mijenjati.
Glas Amerike: Šta vas najviše zabrinjava kada pogledate svijet danas i ono što se događa u njemu u kontekstu zločina?
Smit: Ono što me najviše zabrinjava je polarizacija u našem svijetu. To nije neki konkretan konflikt, nego činjenica da živimo u svijetu u kojem smo vrlo polarizirani u svojim stavovima, ne učimo se kompromisu i razgovoru jedni s drugima i tome da se ne slažemo međusobno s poštovanjem. Mi se međusobno ne slažemo nasilnom retorikom. I to je izuzetno opasno. Mislim da takođe moramo biti vrlo svjesni da nas mediji koje koristimo razdvajaju. Samo zato što imamo gledište koje izražavamo unutar vlastite grupe, ne znači da je to nešto što dijelimo šire. Mislim da nas očekuje pravi posao, sada i u budućnosti, kako bismo osigurali da se okupljamo da bismo razgovarali jedni s drugima o stvarima o kojima se ne slažemo i da naučimo kako riješiti te nesuglasice ako želimo izbjeći nove genocide i krvoprolića u budućnosti.
