Prije 30 godina, lideri SAD, Britanije, Rusije i Ukrajine sastali su se u Budimpešti, u Mađarskoj, te potpisali memorandum koji je Ukrajini dao bezbjednosna obećanja u zamjenu za odustajanje od svog nuklearnog arsenala, tada trećeg po veličini u svijetu.
Gotovo tri godine nakon što je Moskva pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu, ukrajinski zvaničnici nazivaju Budimpeštanski memorandum o bezbjednosnim obećanjima "spomenikom kratkovidosti u strateškom donošenju odluka o bezbjednosti" i traže članstvo svoje zemlje u NATO-u.
Predsednici SAD Bil Klinton, Ukrajine Leonid Kravčuk i Rusije Boris Jeljcin, zajedno sa britanskim premijerom Džonom Mejdžorom, potpisali su memorandum 5. decembra 1994.
Stiven Pajfer, diplomata veteran koji je bio američki ambasador u Ukrajini od 1998. do 2000. godine, pomogao je u pregovorima o memorandumu.
„U osnovi, u tom dokumentu su se SAD, Britanija i Rusija obavezale da će poštovati ukrajinski suverenitet, nezavisnost i postojeće granice, te se obavezale da neće koristiti silu ili prijetiti Ukrajini silom“, rekao je Pajfer ukrajinskoj redakciji Glasa Amerike.
Raspadom Sovjetskog Saveza, Ukrajina je naslijedila treći najveći nuklearni arsenal na svijetu i pristala je prebaciti svu nuklearnu municiju sa svoje teritorije u Rusiju na demontiranje, te staviti izvan pogona silose za lansiranje nuklearnih raketa.
Sve strane u memorandumu su se složile da će se "uzdržati od prijetnje ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti potpisnika memoranduma".
Međutim, 2014. godine Rusija je aneksirala Krim i podstakla separatistički pokret u istočnoj Ukrajini. U februaru 2022. pokrenula je invaziju na Ukrajinu u punom obimu.
Držeći kopiju Budimpeštanskog memoranduma, nakon što je stigao u Brisel na sastanak ministara spoljnih poslova NATO-a, ukrajinski ministar spoljnih poslova Andrij Sibiha nazvao je sporazum podsjetnikom da su sve dugoročne odluke donesene nauštrb ukrajinske bezbjednosti "neprikladne i neprihvatljive".
“Ovaj dokument, ovaj papir, nije uspio osigurati ukrajinsku bezbjednost i transatlantsku bezbjednost”, rekao je Sibiha.
“Dakle, moramo izbjeći ponavljanje ovakvih grešaka. To je, naravno, razlog zašto ćemo sa partnerima razgovarati o konceptu mira kroz snagu, a imamo jasno razumijevanje koje korake trebamo od naših prijatelja."
U saopštenju od 3. decembra, Ministarstvo spoljnih poslova Ukrajine je navelo: "Jedina stvarna garancija bezbjednosti Ukrajine, kao i odvraćanje dalje ruske agresije protiv Ukrajine i drugih država, jeste punopravno članstvo Ukrajine u NATO-u."
Taj stav je ponovio i bivši ukrajinski predsednik Petro Porošenko, sada lider opozicije, u intervjuu za Glas Amerike.
„Molimo da smatrate da je potpisivanje [poziva] za [pridruživanje] NATO-u stalna obaveza naših partnera, uključujući SAD, na Budimpeštanskom memorandumu“, rekao je Porošenko.
"Ovo je preduslov kada se Ukrajina dobrovoljno odrekne trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu, a svi su rekli da kada bi Ukrajina sada [imala] ovaj nuklearni arsenal, ne bi bilo rata i okupacije", dodao je Porošenko.
Ruski zvaničnici optužuju Ukrajinu i njene partnere da su prekršili Budimpeštanski memorandum širenjem NATO-a - što, kako kažu, ugrožava bezbjednosne interese Rusije.
Pajfer podsjeća da su početkom 1990-ih ukrajinski zvaničnici pitali šta će SAD učiniti ako Rusija prekrši Budimpeštanski memorandum.
"Rekli smo da će SAD učiniti stvari; mi ćemo se zainteresovati", rekao je Pajfer za Glas Amerike. "Međutim, bili smo jasni: rekli smo, 'Mi vam sada kažemo - to ne znači da ćemo poslati američku vojnu silu da brani Ukrajinu.' Zato je dokument memorandum o bezbjednosnim obećanjima, a ne o bezbjednosnim garancijama."
Marijana Buđerin, autorica i viša naučna saradnica na Projektu upravljanja atomom u Belfer centru Harvard Kenedi škole, vjeruje da Ukrajina i njeni zapadni partneri nisu u potpunosti prepoznali rusku prijetnju. Bila su to drugačija vremena, kazala je.
"Postojao je narativ da je Ukrajina mirna zemlja i da zapravo nikome nije prijetnja, a trebalo je da se pridruži međunarodnoj zajednici u dobrim odnosima", rekla je ona za Glas Amerike. "Hladni rat je završen, Sovjetski Savez se raspao i čitavo pitanje oružja, uključujući nuklearno, postalo je stvar prošlosti."
Nakon što je Rusija aneksirala Krim 2014. godine, Pajfer i drugi pozvali su administraciju američkog predsjednika Baraka Obame da pruži Ukrajini pomoć u odbrani kako bi ispunila svoje obaveze prema Budimpeštanskom memorandumu.
"Mislio sam da je Obamina administracija trebala učiniti više u smislu pružanja pomoći u odbrani Ukrajine", kaže Pajfer. "Ali ako pogledate posljednje dvije i po godine, Bajdenova administracija je obezbijedila više od 100 milijardi dolara u vojnoj i finansijskoj pomoći Ukrajini. To je svakako u skladu sa onim što smo govorili prije 30 godina."
Buđerin napominje da nuklearno oružje koje je Ukrajina naslijedila 1991. nije predstavljalo "potpuno nuklearno sredstvo odvraćanja koje bi [Ukrajina] mogla jednostavno zgrabiti i koristiti za odvraćanje Rusije".
“Bio je to dio nuklearnog arsenala koji je razvila druga zemlja, Sovjetski Savez, za strateške svrhe te zemlje. A strateški cilj Sovjetskog Saveza bio je da odvrati NATO i SAD”, kaže Buđerin i dodaje:
"Ali na kraju, da bi imala kredibilno nuklearno odvraćanje, Ukrajina bi morala mnogo više uložiti u nezavisni nuklearni program, koji nije imala".
Buđerin navodi i da je Ukrajina mogla više uložiti u svoje konvencionalne vojne kapacitete nakon što je potpisala memorandum. Na kraju, kaže ona, „glavna lekcija za svaku zemlju je da nijedan dokument, ma koliko pravno obavezujući ili dobro napisan i čvrst, nije dovoljna osnova za nacionalnu bezbjednost. Morate biti u mogućnosti da zaista investirate u svoju odbranu i nacionalnu bezbjednost".
Budimpeštanski memorandum nije jedini dokument koji je Rusija potpisala i prekršila, što dovodi u pitanja buduće sporazume sa Moskvom, rekao je Pajfer: „To se desilo i sa rusko-ukrajinskim ugovorom o prijateljstvu, saradnji i miru iz 1997. godine. Bilo je nekoliko drugih dokumenata u kojima je ruska vlada jasno rekla: 'Priznajemo Ukrajinu u granicama iz 1991. Priznaćemo i prihvatiti ukrajinski suverenitet i nezavisnost'".
Buđerin kaže da je to i velika lekcija za međunarodnu zajednicu:
„To je priča o tome koliko je osjetljiv naš sistem međunarodnog prava — međunarodnih sporazuma — i da njegov kredibilitet, njegovo postojanje, kontinuirano postojanje, kao i sve što ide uz to, zavise od toga kako države to dobrovoljno posmatraju, kao i od toga da države adekvatno reaguju kada dođe do kršenja“.
