„Heroji“ – ovako su američki mediji, javnost i članovi Kongresa prije dva mjeseca nazvali Ćazima i Luija Suljovića, vlasnike picerije u Elmhurstu, u njujorškom okrugu Kvins porijeklom iz Crne Gore, nakon što su pritekli u pomoć starijoj Korejki – žrtvi pljačke
Dok su pokušavali da joj pomognu i uhvate osumnjičene, i sami su povrijeđeni – a Ćazim je u bolnici proveo 13 dana.
Dva mjeseca kasnije, kažu da su blizu potpunog oporavka, a u piceriji Lui’s nastavili su da rade cijelog dana.
Ćazim Suljović u bolnici u Kvinsu (Foto: Louie Suljovic)
"Oporavio sam se negdje 85 do 90 odsto, imao sam devet ubodnih rana, pluća su mi probijena na više mjesta. Hvala Bogu i dalje sam ovdje. Hvala ljekarima, bolnici gdje sam došao. Pobrinuli su se za mene, uradili su dobar posao", priča za Glas Amerike Ćazim Suljović.
„I meni i njemu su pukla pluća. Kada se to dogodi, prvo izgubite izdržljivost. Sve ove godine se naviknete da ste stalno na nogama. Ali kada doživite takvu povredu pluća, sve to što izgubite i morate da krenete ispočetka“, ističe njegov sin Lui.
O mogućoj opasnosti nisu ni razmišljali, kada su krajem marta intervenisali dok su napadači blizu restorana pokušali da opljačkaju 61-godišnju Korejku koja je u napadu takođe povrijeđena. 68-godišnji Ćazim, kojeg mušterije i komšije zovu paps (ćale), ispričao je za Glas Amerike šta se dogodilo tog dana.
„Prvo što sam vidio kad sam izašao iz radnje je kako jedna osoba leži na zemlji, a trojica su bila oko nje. Pitao sam se šta se dešava, vidio da su lopovi i da kradu, zvao sam sina, on je izašao. Oni su počeli da bježe. Zaustavili smo ih…Počeli smo se tući. Kad smo izašli na ulicu, osjetio sam da me nešto grebe…
Lui Suljović u bolnici u Kvinsu (Photo: Louie Suljevic)
Oni su bili na lijevoj strani, a mi na desnoj i sin je rekao da ga je neko ubo. Digao je majcu i bilo je krvi. Oni što su vidjeli šta se dogodilo rekli su mi da da sam i ja krvav. Pogledam sam i vidio sam da izlaze i zrak i krv odjednom.. Vidio sam da moramo u bolnicu i tamo smo i pošli".
Glas Amerike: Ni jednog trenutka niste okljevali da pomognete, kada ste vidjeli da je žena napadnuta?
„Ne. Radi se srcem, a ne glavom. To su sekunde. Kad vidiš nešto tako, moraš da trčiš da pomogneš, može biti majka, sestra, komšija.. Najteže mi je bilo kad su mi sina uboli. Nisam mogao ništa da uradim".
Napadači su privedeni, a dok su se Suljovići oporavljali, njihova picerija, koja je bila otvorena tokom pandemije, bila je zatvorena pet sedmica. Međutim, na vebsajtu "GoFundMe" pokrenuta je akcija prikupljanja novčanih donacija za oca i sina. Za sada je prikupljeno više od 750 hiljada dolara - 10 puta više od tražene sume.
Suljovićima su pomogle i komšije koje nam kažu da su otac i sin mnogo uradili za zajednicu.
"Lui i njegov otac uvijek su pomagali komšiluku, divni su ljudi. Moj otac poznaje njegovog godinama, i ja ga znam preko oca. Čim su se vratili, došao sam da ih pozdravim, da osiguram da su dobro. Uradili su nešto da pomognu zajednici, nema mnogo ljudi koji bi to uradili. Niko više ne priskače u pomoć drugima. Samo snimaju, umjesto da zovu pomoć..."
"Došao sam ovdje da ručam da bih podržao vlasnike. To što su uradili je veoma hrabro. Obično idem u drugu piceriju, bližu meni, ali od sada ću ovdje da jedem picu..Kad bi više ljudi to radili, a da naravno ne budu povrijeđeni, stvari bi bile malo bolje. Poslednje dvije godine se suočavamo sa porastom kriminala. Sumnjam da će neko pokušati nešto ponovo da uradi u ovom bloku zbog onoga što su oni uradili“, kažu za Glas Amerike neke od mušterija.
Lui Suljović sa mušterijom u piceriji (Foto: VOA)
Suljovići su oduševljeni reakcijom javnosti.
„Nevjerovatno. Prvih nekoliko nedjelja nakon što smo otvorili piceriju, ljudi su dolazili iz svih krajeva – Kanade, Kalifornije, Koreje. Dolazili su samo da se pozdrave, rukuju se, slikaju sa nama. Fenomenalno", kaže Lui.
„Kad sam izašao iz bolnice, okružilo bi me desetoro ljudi. Grlili su me, plakali", priča Ćazim.
Akcija spasavanja u njujorškom metrou
Početkom marta, nekoliko nedjelja prije hrabrog poteza Suljovića iz Kvinsa, američki mediji izvijestili su o još jednom – u njujorškom metrou. Heroj ove priče je Denis Pupović, takođe porijeklom iz Crne Gore, koji dugo godina radi u Njujorku.
Denis Pupović u njujorškom metrou (Foto: VOA)
Pupović, dugogodišnji predstavnik sindikata građevinskih radnika i otac troje djece, u stanici podzemne željeznice sa kolegom je spasio čovjeka koji je pao na šine nakon što mu je pozlilio.
"Kada sam vidio gdje se on nalazi, pogledao sam da vidim koliko je voz daleko i skočio sam. Voz je bio u tunelu. Nije bio mnogo daleko, ali ni blizu, tako da sam procijenio da imam dosta vremena da skočim. Da sam čekao još par sekundi, možda ni ja više ne bih imao vremena da skočim. I niko nije pokušavao da u tom trenutku zaustavi voz, barem da pošalje neki signal".
Pupović za Glas Amerike kaže da nije bilo straha ni panike, a da je razmišljao samo o tome da čovjeka koji se onesvijestio izvuče na bezbjedno.
„Kako mi je njegova sestra rekla, koja je kontaktirala mene i kolegu preko Fejsbuka, objasnila je da je već imao tri operacije do sada. Još nije u mogućnosti da govori, jer je razbio vilicu i prednji dio glave. Prije mjesec i po dana je gledao video, prvi put od kako se to desilo, sestra mu je pokazala. Kaže da je plakao kad je to vidio. Da bi volio da se vidi s nama jednog dana“.
Ne propustite: Napadač otvorio vatru u njujorškom metrou, ranjeno najmanje 16 osobaGlas Amerike: Da li vam se i koliko život promijenio posle incidenta?
„Nije mi se život puno promijenio, ali osjećaj što smo napravili takvu stvar je dobar. I nema dana da ne razmišljam o tome šta smo uradili. A onda malo po malo, neko dođe i kaže: A, ti si onaj što si spasio onoga. I moja djeca su ponosna".
Pupović, rodom iz Plava, u području Njujorka živi duže od dvije decenije. Tog dana je slučajno odlučio da ide metroom, u kojem je proteklih mjeseci zabilježen porast nasilnih incidenata. Ističe da ga uprkos tome nije strah da ide metroom.
"To je svakodnevnica u Njujorku. Tu sam 26 godina, već smo na to navikli".
Glas Amerike: A kakav je život u Njujorku?
„Postoje stvari koje bih volio da promijenim, kao i svako drugi. Ali život je dobar, mogu da pričam za sebe. Dobar posao. Dobre škole za djecu, gdje mi živimo. Dobili smo šansu da školujemo djecu, da ih izvedemo na dobar put, da budu dobri ljudi i srećni. Za to se i svi mučimo zar ne?“.
Ne propustite: Deset ubijenih u supermarketu u Bafalu, policija saopštila da je motiv rasizamĆazim Suljović u području Njujorka živi gotovo pet decenija. Dok je radio u gradu, kako kaže, bio je svjedok više incidenata, ali ne toliko ozbiljnog kao što je bio u martu ove godine.
„Više obraćam pažnju na okolinu, ali nisam uplašen. Stvari su se promijenile, pravila, zakoni…Kriminalci imaju prava, mi koji plaćamo poreze nemamo.“
Lui Suljović za porast kriminala u Njujorku krivi prethodnu vlast i kako ističe, previše progresivnu politiku kada je riječ o policijskoj reformi. Ističe i da su mu događaji u martu na neki način promijenili život.
"Zato što toliko radimo, shvatio sam da nikada ne stajemo. Radite stalno i onda shvatite da sve može u trenutku da nestane. Zbog toga zatvaramo ranije, pokušavamo više vremena da posvetimo sebi. To nam je baš otvorilo oči. Pokušavam da natjeram oca da se penzioniše“.
A Ćazim je spreman za penziju.
"Ovo nas je šokiralo, koliko daleko ljudi mogu da idu. I sad moramo da više uživamo u životu, jer ne znate šta će se dogoditi u budućnosti“.
Ćazimova želja i plan je da penziju provede u rodnom selu Kruče, u opštini Ulcinj.
„Da, ako bog da, brzo da idem u Crnu Goru zauvijek".
Ćazim Suljović razgovara sa novinarkom Glasa Amerike Milenom Đurđić (Foto: VOA)
Glas Amerike: Idete često u Crnu Goru?
„Svake godine. Pomalo, dvije sedmice, a ove godine ćemo četiri sedmice.“
Glas Amerike: Volite da se vraćate tamo?
„Sanjam da se tamo odmorim.“
Denisu Pupoviću u Crnoj Gori žive otac, majka i sestra koje koje posjećuje kad god je u prilici. Svoj život vezao je ipak za Ameriku.
"Kako sad trenutno stvari stoje ne mogu da se vratim. Tu sam 26 godina, imam posao. Sad kad bude penzija, ako bude zdravlja i sve se to dočeka, sigurno je da će se više vremena provoditi. Normalno. Ali trenutno ne. Nije što se ne bih vratio, nego zbog posla, škole, djece, svega, trenutno smo ovdje situirani i svako razmišljanje o povratku bi bio nerealno“.