U fokusu knjige su bosanski identitet, multikulturalnost, ali prije svega iscjeljujuća moć ljubavi usred katastrofe. U razgovoru za Glas Amerike Hemon otkriva na koji način je tekao proces stvaranja knjige, kako je na taj proces uticao njegov bosanski, američki, ali i ukrajinski identitet, te kakve paralele postoje između ratova u Bosni i Hercegovini i Ukrajini.
Glas Amerike: Čini se kako je jedna od najzvučnijih poruka knjige „The World and All That it Holds” kako naizgled mali svijet, koji karakteriše ljubav između dvoje ljudi, može biti jednako bogat, vitalan i transformativan, poput velikih događaja kao što su Prvi svjetski rat ili Ruska revolucija. Šta vas je navelo da upravo o tome pišete?
Hemon: „Htio sam da zamislim priču o ljudima koji odu iz Sarajeva i onda do kraja života čeznu da se vrate u grad. To je mnogima od nas poznato. U ranijim verzijama te ideje Pinto i Osman su bili prijatelji, a onda sam u jednom trenutku odlučio da treba da se vole, da budu ljubavnici. Zato što bi u tom slučaju ta ljubav bila testirana njihovim putešestvijama i avanturama. Mislio sam da bi to bila bogatija pretpostavka za knjigu. Isto tako mislim da je ljubav ono što pomaže ljudima da prežive i da ostanu ljudi u najgorim mogućim situacijama – u ratu i nevolji.”
Nova knjiga Aleksandra Hemona „The World and All That it Holds” u Washingtonu.
Glas Amerike: Kroz cijelu knjigu postoji snažan kontrast od užasne brutalnosti do tople ljubavne nježnosti. Kako upravljate ovim apsolutno suprostavljenim emocijama i zašto su one ključni motiv knjige?
Hemon: „Vjerujem da ljudi teže jedni drugima i imaju potrebu da vole u bilo kojim uslovima. Iako postoji plafon – u Aušvicu ili Omarskoj nije bilo toliko ljubavi, jer je brutalnost ugrožavala živote ljudi u svakom trenutku. Ali ispod te granice, ispod tog plafona, ljudi uvijek vole i hoće da budu s drugim ljudima. S jedne strane to je biološka potreba, a s druge strane svako od nas nije ništa bez drugih ljudi. Potreba za ljubavlju, potreba da nas neko voli i da volimo nekog drugog upisana je u naš oblik kao ljudskih bića, u sve ono što jesmo kao vrsta na ovoj planeti.”
Glas Amerike: Knjiga ukazuje na to da se svijet mijenja kroz istoriju, ali da mnoge stvari ostaju iste. U jednom pasusu ste napisali: „Sadašnjost je uvijek bila ovo - mase izbjeglica koje se kreću gradom tražeći hranu i mjesto, neki način da ne umru”. Ne mogu da ne pomislim na Bosnu i Ukrajinu u tom kontekstu. Kako se osjećate po pitanju relevantnosti knjige u odnosu na ono što se trenutno dešava na globalnoj sceni?
Hemon: „Ono što se sad dešava nije počelo nedavno. Rat u Ukrajini je počeo 2014. godine i dio je ruskog imperijalizma, te borbe Ukrajine za vlastitu nezavisnost i identitet. Bio sam u Kijevu u avgustu 1991. kada je Ukrajina proglasila nezavisnost. Sve ovo je dio tog kontinuiteta. Mi u Bosni, takođe, znamo da se dešavanja u Bosni nisu desila iznenada. I prije toga je postojala istorija koja je na izvjestan način dovela do toga. Nikad nije bilo perioda u istoriji bez neke borbe - za preživljavanje, za samostalnost, za slobodu. Ili neki imperijalni, agresorski napad, odnosno postupak ili invazija koja je ljude dovodila u opasnost. Istorija se za ljude koji dolaze s naših prostora nikad ne isključuje, uvijek je na najglasnijem mogućem nivou. Privilegija relativno stabilnih društava je da mogu da se prave da je istorija nešto što je daleko od njih i da kao takva nema neku primjenu u njihovim životima.”
Your browser doesn’t support HTML5
Nova knjiga Aleksandra Hemona: Priča iz Sarajeva i vremena prvog svjetskog rata
Glas Amerike: Kako vaši identiteti, bosanski, američki, ali i ukrajinski preko djeda, utiču na vaš rad i perspektivu svijeta?
Hemon: „U manjoj ili većoj mjeri mislim da svi imaju komplikovane identitete. U mom slučaju i u slučaju moje porodice to je dosta komplikovana situacija. Ne samo zbog različitih porijekala, nego i zbog dijasporične situacije. Dakle, ja imam porodicu i prijatelje raštrkane po svijetu, kao i mnogi ljudi u BiH. Svaki od tih prijatelja je dio mreže kojoj i ja pripadam, a koja uključuje prijatelje u Sarajevu, Bosni itd… I svako od nas unosi i donosi nešto, te mijenja uslove pod kojima ta mreža operiše. Dakle, svi su unutar te mreže komplikovani, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je ta mreža definisana postojanjem dijaspore. Svi znamo da je jedna četvrtina predratnog stanovništva BiH negdje izmještena, i to definiše sve nas pojedinačno, ali isto tako i sve nas kao kolektiv.”