Dok Ujedinjene nacije i najmanje 20 država to nazivaju genocidom, Sjedinjene Države i Turska i dalje odbijaju da upotrijebe taj termin za zločine koji su počinjeni od 1915 do 1923. Međutim, Jermeni ih nikada nisu zaboravili.
Više od million Jermena je, počev od 1915. godine ubijeno, primorano da hoda po pustinji do smrti, ili umrlo od gladi, po naređenju turske vlade. Za Jermene u Sjedinjenim Državama, masovna ubistva su ključno političko i kulturno pitanje. Riječ je traumi koju Jermeni nikada nisu zaboravili, kaže profesor Ronald Suni.
“To je apsolutno dio njihove prirode i identiteta. Da li je previše da se ljudi usredređuju na genocid na način na koji se, na primjer, Jevreji širom svijeta fokusiraju na Holokaust? Mislim da je to neizbježno.”
Američki kongresmen Robert Dold iz Ilinoisa je ove godine ponovo pozvao Vašington da prizna krvoproliće kao genocid.
“Moramo da priznamo užase iz prošlosti kako bi izbjegli njihovo ponavljanje u budućnosti.”
Međutim, za Jermene u novoj nezavisnoj Republici Jermeniji, normalizacija odnosa sa Turskom postaje važnija, kaže Dejvid Polok, visoki saradnik na Vašingtonskon institutu za bliskoistočnu politiku.
“Oni dijele granicu i mnogo potencijalnih ekonomskih i drugih interesa i ovo pitanje je prepreka toj vrsti normalizacije. Uz veliko poštovanje prema osjetljivim pitanjima i istorijskim sjećanjima i nepravdama, mislim da možda postoji konflikt interesa, između dijaspore ovdje i Jermena.”
Pitanje da li Vašington treba da upotrijebi termin genocid je postalo toliko problematično i ispolitizovano da odvlači pažnju sa poboljšanja odnosa Turske i Jermenije, kaže Tomas de Val, visoki saradnik u Karnegijevoj zadužbini za mir.
“Počnete razgovorom o istoriji, masakrima, možda na kraju dođete do riječi genocid. Međutim, taj termin je u ovom trenutku toliko toksičan da prekida razgovor. Ne možete stvarno da počnete razogovor sa riječju genocid.”
Američka vlada priznala je činjenicu da je million i po Jermena masakrirano ili da je primorano da hoda do smrti. Međutim, portparol Državnog sekretarijata Mari Harf nije upotrijebila termin genocid.
"Predsjednik i drugi visoki zvaničnici administracije više puta su priznali kao istorijsku činjenicu i izrazili žaljenje zbog masakra nad million i po Jermena u poslednjim danima Otomanskog carstva i poručili da je puno, otvoreno i pravedno prizanje činjenica u interesu svih nas.”
Na jugoistoku Turske, stanovnici uglavnom kurdskog grada Dijabakira suočavaju se sa svojom prošlošću i Jermeni su ponovo dobrodošli. Roditelji Dikranui Čakarian, koja živi u Važingtonu, preživjeli su masakr o kojem, kako kaže, mladi Turci i ne znaju.
“Ne znaju, tako da im opraštam. Desilo se to što se desilo i preživjeli smo, uz božju volju. Šta možete da uradite? To je sve sada istorija.”