Tokom 2015. godine, novinarka Bri Zeltner istraživala je uzroke i posljedice toga što grad Klivlend ima jednu od najviših stopa dječjeg siromaštva u Sjedinjenim Državama.
„Jedna od najvećih posljedica je smrtnost novorođenčadi. Posmatrali smo stope smrtnosti novorođenčadi u cijelom gradu, posebno kod majki crnkinja, jer postoji veliki nesrazmjer između broja umrlih crnih i broja umrlih bijelih beba“, kaže Zeltner za Glas Amerike.
Zeltner, koja se u karijeri specijalizovala za izvještavanje o zdravstvu, tada je pisala da otprilike 13 od 1.000 beba u Klivlendu umire u prvoj godini života. Šanse da se to dogodi novorođenčadi iz crnih porodica bile su barem dvostruko veće nego novorođenčadi čiji su roditelji bijeli.
„Tako da je problem bio veliki i bio je prisutan dugo vremena“, objašnjava Zeltner.
Prolazeći kroz arhivu svog tadašnjeg lista „The Plain Dealer“ Zeltner je shvatila da su se novinari svakih desetak godina vraćali na temu smrtnosti beba, ali da to nije dovodilo do promjena nabolje. Stoga se odlučila za drugačiji pristup.
„Željeli smo da pronađemo mjesto koje je radilo bolji posao, ali koje je po problemima slično Klivlendu. U kontekstu demografije i prihoda, Baltimor je veoma sličan Klivlendu. A prije nego što su počeli implementirati promjene, stopa smrtnosti i nesrazmjer između crnih i bijelih beba su bili veoma slični“, kaže Zeltner. „Baltimor je 2009. pokrenuo program za rješavanje problema, a ja sam se time bavila 2015. godine. Već tada su imali pad za 24 ili 25 posto u smrtnosti novorođenčadi, što je prilično značajna promjena, veća nego bilo kakva promjena na nacionalnom nivou u to vrijeme.“
Nakon što je objavila istraživanje, kontaktirali su je gradski zvaničnici Klivlenda koji su planirali da pokrenu projekat s ciljem ublažavanja tog problema.
„Počeli su primjenjivati mnoge od istih programa i promjena, sistemske promjene, koje je Baltimor već napravio, baveći se smrtnim slučajevima tokom sna, prijevremenim porođajima, kao i sistemskim rasizmom i njegovom ulogom u odnosu prema crnim majkama u zdravstvenom sistemu“, navodi Zeltner. „Oni su to pokrenuli 2015. i do sada su postigli slične postotke smanjenja broja umrle novorođenčadi kao i Baltimor u istom vremenskom periodu.“
Ono što je Zeltner uradila tada, u proteklih desetak godina je postalo poznato kao novinarstvo usmjereno na rješenja.
„Novinarstvo usmjereno na rješenja je posmatranje vijesti u širem smislu, da bi se uključilo ono što funkcioniše. Novinari tradicionalno definišu vijesti kao ono što ne funkcioniše, tako da im pomažemo da pokrivaju i ono što funkcioniše, ali temeljito i uz visoke standarde“, kaže novinarka Tina Rozenberg. „Vi ne slavite pokušaje da se problemi riješe, nego izvještavate o njima kao i o bilo kojim drugim vijestima.“
Rozenberg je potpredsjednica za inovacije Mreže za novinarstvo usmjereno na rješenja (Solutions Journalism Network):
„Mreža je proizašla iz Njujork Tajmsa u kojem smo dvoje suosnivača, Dejvid Bornstajn i ja, pisali kolumnu pod nazivom ’Popravke’, koja se svake sedmice bavila odgovorima na različite društvene probleme. Pokrenuli smo ovu organizaciju kako bismo pokušali da izgradimo mrežu novinara koji rade istu stvar i imaju taj drugačiji pogled na vijesti.“
Organizaciju koja sada ima oko 50 zaposlenih osnovali su prije deset godina i do sada su edukovali više od 30.000 novinara, objašnjava Rozenberg:
„To nije novo, mnogi ljudi su se dugo vremena bavili novinarstvom usmjerenim na rješenja, bez da su mu davali takvo ime. A mi smo napravili sistem da se to radi i oko njega organizovali istraživanja, kroz studije slučajeva i alate za učenje, kako bismo pomogli da se ono širi.“
Stereotipi u izvještavanju: Od Balkana do SAD
Rozenberg kaže da je fokus na negativne uglove priča jedan od ključnih problema današnjih medija, uz napomenu da to u Sjedinjenim Državama traje još od sredine 1970-ih godina, zbog Vijetnamskog rata i Votergejt afere nakon koje je Ričard Nikson podnio ostavku na funkciju predsjednika.
„Prije toga, novinarstvo je imalo veoma ugodan odnos sa ljudima koji imaju moć i često im je dozvoljavalo da slobodno rade šta hoće, a da se o tome ne izvještava. To nije bilo dobro. A onda je došlo do uspona istraživačkog novinarstva i paralelno sa tim, do nepovjerenja u vlast. Te dvije stvari su išle jedna uz drugu“, objašnjava Rozenberg i dodaje:
„Istraživačko novinarstvo je tada na neki način postalo vrhunac novinarstva, ono čemu ljudi teže. To je raslo i došlo do tačke u kojoj je to jedini pravi način bavljenja novinarstvom. Važno je imati istraživačko novinarstvo, važnije nego ikad, ali to ne može biti jedina stvar i vjerujemo da se taj balans mora malo promijeniti.“
Obje sagovornice Glasa Amerike naglašavaju da novinarstvo usmjereno na rješenja nisu samo pozitivne priče i pohvale za pojedince ili inicijative.
„To nisu hvalospjevi i lagane priče od kojih se čovjek osjeća bolje“, kaže Zeltner. „Morate neumoljivo proći kroz dokaze i pobrinuti se da su ta rješenja održiva, da su podaci koji se iznose kredibilni i sve te druge stvari koje dugujemo našim čitaocima.“
Rozenberg navodi da prava priča iz novinarstva usmjerenog na rješenja treba da bude o odgovoru na određeni problem:
„To nije ljudska priča o nekom činu ljubaznosti, nego predstavljanje problema koji pogađa mnoge ljude na našem području, ali i toga kako ga je neki drugi grad riješio, ili kako neka grupa pokušava da ga riješi. (…) Novinarstvo usmjereno na rješenja nije inspirativno, ono uključuje spoznaje koje su korisne za društvo.“
Zahvaljujući novinarskim izvještajima, Filadelfija je od Ričmonda preuzela ideje za edukativni i sportski program s ciljem smanjenja nasilja među mladima, a brojni okruzi i gradovi kopirali su aktivnosti Kanzas Sitija na ublažavanju trauma kod predškolske djece.
Baza podataka Mreže za novinarstvo usmjereno na rješenja sadrži gotovo 15.000 priča iz 190 zemalja svijeta.
Rozenberg kaže da sve više novinara počinje da se bavi takvim novinarstvom, a da je razlog kriza te profesije: „Naša profesija obično ima defanzivan stav i nije otvorena za promjene. Ali imamo dvostruku krizu: ekonomsku, koja je u osnovi uništila oglašavanje u novinama, ali i egzistencijalnu, gdje širom svijeta shvatamo da nam ljudi ne vjeruju, ne vole nas i nemaju povjerenje u nas. Te dvije stvari kombinovano su učinile novinarstvo otvorenijim za nove načine izvještavanja, koji su bolji i atraktivniji za zajednicu.“
Zeltner sada radi upravo na jednom takvom projektu za neprofitnu organizaciju „Medijska grupa YouthCast“, gdje je direktorica sadržaja i programa. Projekat je usmjeren na obuku srednjoškolaca iz latinoameričkih i crnačkih porodica.
„Imamo srednjoškolce novinare koji rade na reportažama dvaput godišnje i fokusiraju se na rješenja za velike probleme u njihovim zajednicama“, kaže Zeltner, dodajući da će u martu objavljivati priče o pristupu hrani i pravednosti.
Rozenberg kaže da njena organizacija ima velike planove za narednih deset godina: „Zaista vjerujemo da se novinarstvo mora promijeniti na mnogo načina, gdje novinarstvo usmjereno na rješenja može pomoći. Nije riječ samo o pravljenju istraživanja efikasnijim, već na primjer i o tome kako se izvještava o marginalizovanim zajednicama ili državama.“
„Vi ste sa Balkana, znate kako ga ljudi izvan Balkana pokrivaju“, nastavlja Rozenberg. „Imamo taj stereotip izvana i kažemo – otići ću na Balkan i potvrditi da je taj stereotip još tačniji nego što su naši čitaoci ili slušaoci već mislili. A to je katastrofalno. Ali tako izvještavamo o marginalizovanim zajednicama širom svijeta.“
„Kada ljudi odu u siromašnu crnačku zajednicu u Čikagu, oni su tamo da pišu o oružanom nasilju, ni o čemu drugom. Kada novinari iz američkih mejnstrim medija odu na jug Amerike, oni su tamo da bi pronašli ljude sa četiri zuba“, objašnjava Rozenberg. „A to nije mjerilo. Ali mi ga činimo mjerilom i mnogo iskrivljujemo narativ. Društvena i rasna nepravda naglašava i omogućava sve druge društvene i rasne nepravde. I to se mora promijeniti. Novinarstvo usmjereno na rješenja je način da se to postigne.“
