Suština Dana sjećanja u Sjedinjenim Državama trebalo bi biti žalovanje za poginulim pripadnicima američke vojske, ali se praznik koji svake godine nastupa poslednjeg ponedeljka u maju, sve više pretvara u nezvanično obilježavanje početka ljeta i produženi vikend u kojem se na sniženju može kupiti sve – od dušeka do kosilica.
Auto klub AAA je u prognozi putovanja za produženi vikend od 27. do 29. maja mogao ući u „knjige rekorda, posebno na aerodromima“, uz očekivanja da će najmanj 42 miliona Amerikanaca preći 80 kilometara ili više.
Ipak, za Manuela Kastanedu (58), dan u Durandu, u državi Ilinoj, će proteći mirno. Njegova otac, američki marinac koji je služio u Vijetnamu, nastradao je u nesreći u Kaliforniji, dok je trenirao druge marince 1966. godine.
„Dan sjećanja je veoma ličan“, rekao je Kastaneda, koji je takođe bio pripadnik marinaca i nacionalne garde, u kojima je poznavao ljude poginule u borbi. “Ne radi se tu samo o specijalnim popustima ili o roštiljanju“.
Istovremeno, Kastaneda pokušava da ne osuđuje druge koji te dane odmora provode drugačije: „Kako mogu očekivati da shvate dubinu onoga što osjećam, kada nisu iskusili ništa slično?“
Svrha i porijeklo Dana sjećanja
Prema Istraživačkoj službi američkog Kongresa, svrha praznika je da bude dan prisjećanja na one koji su umrli dok su služili u američkoj vojsci. Važan segment je i Nacionalni trenutak sjećanja, koji poziva sve Amerikance da u pondjeljak u 15:00 zastanu i održe minutu šutnje.
Praznik porijeklo ima u Američkom građanskom ratu, u kojem je između 1861. i 1865. godine ubijeno više od 600.000 pripadnika vojsk — i Unije i Konfederacije. Postoji mala kontroverza oko toga kada je praznik na nivou nacije obilježen prvi put, a tada se zvao Dan odlikovanja.
Dana 30. maja 1868. godine organizacija veterana Unije je pozvala na ukrašavanje ratnih grobova cvijećem koje je bilo u cvatu. Ali ta praksa je već bila raširena na lokalnom nivou. Grad Voterlu u državi Njujork počeo je službeno obilježavanje 5. maja 1866. godine, a kasnije je proglašen za rodno mjesto praznika.
Ipak, podaci Kongresne biblioteke pokazuju da je Boalsburg u Pensilvaniji praznik prvi put obilježio u oktobru 1864. godine. Žene u nekim državama Konfederacije ukrašavale su grobove i prije kraja građanskog rata.
Dejvid Blajt, profesor istorije na Jejlu, ukazuje na 1. maj 1865. godine, kada je čak 10.000 ljudi, od kojih su mnogi Crnci, održalo paradu, slušalo govore i označilo grobove vojnika Unije u Čarlstonu u Južnoj Karolini. Ukupno 267 vojnika Unije umrlo je u zatvoru Konfederacije i pokopani su u masovnoj grobnici. Nakon rata, pripadnici crnačkih crkava su ih sahranili u pojedinačne grobove.
"Ono što se dogodilo u Čarlstonu ima pravo da tvrdi da je prvo obilježavanje, ako je to uopšte važno", rekao je Blajt za Asošijeted pres 2011. godine.
Penzionisani potpukovnik američke vojske citirao je 2021. godine tu priču u govoru na Dan sjećanja u Hadsonu u državi Ohajo. Organizatori ceremonije su mu isključili mikrofon jer su rekli da to nije relevantno za odavanje počasti veteranima grada. Organizatori su kasnije dali ostavku.
Kako se Dan sjećanja promijenio?
Već duže vremena postoje kritike da se praznik udaljava od prvobitnog značenja. Njujork tajms je još 1869. godine pisao da bi praznik mogao postati „svetogrđe“ i da više neće biti „svet“ ako fokus nastavi da bude na pompi, večerama i govorima.
Godine 1871. borac za ukidanje ropstva Frederik Daglas izrazio je zabrinutost da Amerikanci zaboravljaju da je upravo ropstvo bilo podsticaj za građanski rat.
"Nikada ne smijemo zaboraviti da su lojalni vojnici koji počivaju ispod ovog busena stali između nacije i razarača nacije", rekao je Daglas prilikom obilježavanja tadašnjeg Dana odlikovanja na nacionalnom groblju u Arlingtonu, u blizini Vašingtona.
Njegova zabrinutost bila je osnovana, kaže Ben Railton, profesor engleskih i američkih studija na Državnom univerzitetu Fičburg u Masačusetsu. Iako je otprilike 180.000 Crnaca služilo u vojsci Unije, praznik je u mnogim zajednicama postajao "Bijeli dan sjećanja", posebno na jugu Amerike, naveo je Railton.
U međuvremenu, način na koji ljudi – posebno izabrani zvaničnici nacije - provodili dan u godinama nakon građanskog rata je privlačio kritike. Tokom 1880-ih, tadašnji predsjednik Grover Klivlend je rekao da je otišao na pecanje - i "ljudi su bili zgroženi", kaže Metju Denis, profesor istorije na Univerzitetu Oregon.
Moto utrka Indijanapolis 500 imala je svoju premijeru 30. maja 1911. godine, te je privukla 85.000 gledalaca. Izvještaj Asošijeted presa sa tog događaja ne spominje praznik - niti bilo kakvu kontroverzu.
Denis kaže da se snaga Dana sjećanja donekle smanjila dodatkom Dana primirja, koji je označio kraj Prvog svjetskog rata 11. novembra 1918. Dan primirja je postao državni praznik do 1938. i preimenovan je u Dan veterana 1954. godine.
Kongres je u maju 1971. godine napravio promjenu, tako što je obilježavanje Dana sjećanja pomjerio sa 30. maja na posljednji ponedjeljak u tom mjesecu. Veterani su se tome protivili.
"Nisu htjeli da to bude samo neki nasumični ponedjeljak na koji bi ljudi mogli zaboraviti", kaže Denis.
Tajm magazin je 1972. godine napisao da je praznik postao „trodnevni nacionalni vašar, koji je, čini se, izgubio mnogo od svoje prvobitne svrhe“.
Zašto se Dan sjećanja povezuje sa popustima i putovanjima?
Čak i u 19. vijeku, ceremonije na grobljima su bile praćene aktivnostima u slobodno vrijeme kao što su izleti i trke, objašnjava Denis.
Praznik je takođe evoluirao zajedno sa bejzbolom i automobilima, petodnevnom radnom nedeljom i letnjim raspustom, navodi se u knjizi „Istorija Dana sećanja: Jedinstvo, nesloga i potraga za srećom“ iz 2002. godine.
Sredinom 20. vijeka, mali broj biznisa počeo je da radi na dan kada se praznik obilježava.
Kada se praznik pomjerio na ponedeljak „tradicionalne barijere protiv poslovanja na praznik počele su da se ruše“, napisali su autori knjige Ričard Harmond i Tomas Kjuran.
U današnje vrijeme, prodaje uz popuste i putovanja na Dan sjećanja duboko su utkani u tkivo nacije. Ovog vikenda, očekuje se da će 2,7 miliona ljudi više nego prošle godine putovati povodom nezvaničnog početka ljeta - uprkos inflaciji, procjene su Auto kluba AAA.
Džejson Redman (48), penzionisani vojnik mornarice koji se borio u Iraku i Afganistanu, kaže da će misliti na prijatelje koje je izgubio. Trideset imena je istetovirano na njegovoj ruci - "za svakog momka koji je umro, a kojeg sam lično poznavao".
Redman kaže da želi da se Amerikanci sećaju palih pripadnika svoje nacije, ali i da uživaju, znajući da su životi žrtvovani da bi se praznik mogao obilježavati.
