Ispred bolnice Al-Mujtahid u Damasku porodice proučavaju jezive papire zalijepljene na zidove.
Na slikama su tijela zatvorskih žrtava, oštećena godinama mučenja. Svi u gomili prisutnih traže nekoga. Većina odlazi bez odgovora.
Ljudi posmatraju fotografije i tragaju za nestalim članovima svojih porodica, na zidu bolnice Al-Mujtahid u Damasku, 11. decembra 2024. (Foto: AP/Hussein Malla)
Mlada žena sa crnom kosom vezanom u rep odlazi od zida, vičući:
„Znao si za ovo. Uvijek si znao (...) Nisi ništa uradio po tom pitanju.”
Prisutni šute. Tada jedan čovjek govori: “Bog će imati svoju pravdu nakon smrti.”
"Koji Bog?", odgovara ona, odjurivši. “Ne vjerujem u Boga.”
Otprilike 100.000 ljudi nestalo je iz sada već ugašenog zatvorskog sistema u Siriji, podaci su Sirijske mreže za ljudska prava. Lokalno stanovništvo vjeruje da je taj broj veći. Glasu Amerike je rečeno da je najčešći uzrok hapšenja pod nekadašnjom vlasti Bašara Al Asada bila stvarna kritika režima - ili ono što je neko smatrao da je kritika.
Na ulicama Damaska, svakoj osobi sa kojom je Glas Amerike razgovarao neko nedostaje. A kako se otkriva sve više masovnih grobnica, blijedi nada da će biti pronađeno više živih.
U prepunoj pekari, gdje porodice čekaju oko sat vremena u redu za hljeb, ispred džamije u kojoj mladi slave novostečenu slobodu i na ulicama u blizini bolnice, gdje muškarci i žene otvoreno plaču, novinarka Glasa Amerike je postavljala isto pitanje: "Da li iko ovdje NE poznaje nekoga ko je nestao?"
„Svakoj porodici u Damasku neko nedostaje“, kaže muškarac ispred pekare. U džamiji, jedna žena, Hiba Al Sadfi, kaže da je jedna od rijetkih koja nikog nije izgubila. Ali njen muž je bio u zatvoru tri godine, a njen bratanac se i dalje vodi kao nestao.
„Slao sam hranu i lijekove u Gutu“, kaže njen suprug Anas Al Nesmeh (45) u dvorištu čuvene džamije Omajada. Guta je predgrađe Damaska koje je podržavalo pobunu protiv sirijske vlade od njenog početka 2011. Režim je 2013. godine bacio hemijsko oružje na tamošnja naselja, a ubijeno je više od 1.400 ljudi.
„Uhapsili su vozača, a on im je rekao da ja šaljem“, objašnjava Nesmeh.
Potom je proveo tri godine u zatvoru gdje su zatvorenici umirali zbog nedostatka hrane i lijekova, a mučenje je bilo uobičajeni dio života. Sadfi, njegova supruga, pokazuje ožiljke koji su još uvijek uočljivi na njegovim zglobovima, gdje su policajci ugasili cigarete.
„Još ima linije na leđima od bičevanja“, dodaje ona.
Sahrana
Iza ugla bolnice u toku je sahrana Mazenu Al Hamadi, muškarcu koji je umro u zatvoru nakon godina mučenja. Hamada je najprije navodno uhapšen zbog krijumčarenja hrane za bebe u pobunjenička područja. Nakon puštanja na slobodu preselio se u Evropu gdje je postao međunarodni zagovornik prava sirijskih žrtava torture.
"Ljudski mozak to ne može zamisliti", govorio je on u filmu koji je naširoko kružio internetom, u kojem opisuje jezive batine i seksualna zlostavljanja. “Mnogi ljudi su umrli pod torturom.”
Prije sedmicu dana, Hamadino tijelo pronađeno je u bolnici, među ostalim žrtvama zloglasnog zatvora Sednaja.
Nedaleko od sahrane, jedan mladić grli svog prijatelja dok plače. Kaže da nije poznavao Hamadu, ali mu je srce previše slomljeno da bi rekao više od toga. „Ne mogu više da izdržim ovaj bol“, kaže on. „Tako mi je žao, ali ne mogu da pričam.”
Glas Amerike je pratio pogrebnu povorku dok je sve veća gomila ljudi nosila kovčeg ulicama, ogrnut nečim što je prije manje od dvije sedmice bila zastava pobunjenika. Sada je to zastava Sirije.
Uskoro je to bio isto toliko protest koliko i pogrebna povorka, a gomila je skandirala poznate parole poput "Narod Sirije je jedno!", ali i manje uobičajene, poput: "Narod traži pogubljenje Bašara!"
Fotografije Asada, bivšeg predsjednika koji je pobjegao iz Sirije dok su pobunjenici preuzimali kontrolu nad zemljom, otkinute su sa zgrada ili su izgrebane. Izbrisani poster sa Asadovim licem postavljen je na zemlju na ulazu u drevnu pijacu u Damasku, tako da kupci mogu da ga zgaze, ili da pređu preko njega kao da nije ništa.
Još jedan pocijepani poster sa Asadovim licem visi na Ministarstvu pravde, koje sada čuva jedan bradati vojnik, koji ispod svoje maskirne uniforme nosi plavu vjetrovku.
Novinarka Glasa Amerika ga je upitala da li misli da će ljudi koji traže pravdu da je i dobiju.
“Šeik Abu Muhamed će osigurati pravdu, ako Bog da”, kaže on, misleći na Abu Muhameda Al Golanija, koji se sada zove svojim imenom Ahmed Al Šara. On je vođa Hajat Tahrir al-Šama (HTS), pobunjeničke grupe koja je predvodila milicije dok su preuzimale vlast u Siriji.
Za manje od dvije sedmice, pobunjenici su osvojili teritorije koje su pola vijeka držali diktatori porodice Asad. U vijestima se moglo pročitati da je HTS imao ne samo pravedan cilj, već i odličan tajming. Rusija i Iran su bili upleteni u druge ratove dok su sirijski pobunjenici osvajali zemlju. Međutim, utisak novinarke Glasa Amerike je da malo ko vjeruje da je to cjelokupna priča.
Dok je Glas Amerike razgovarao sa stražarom, sahrana/protest je nastavio dalje. Trgovac na tom mjestu nije znao da kaže gdje su otišli, pa su novinari uzeli taksi do groblja, gdje su im mještani rekli da je sahrana bila brza i da su se ljudi potom razišli.
Ekipa Glasa Amerike zamolila je vozača da ih odveze do bolnice. Tokom prolaaska kroz naredni trg, vozač je rekao da je ispod ceste zatvor.
"Kako znate?"
„Tamo su me odveli kada sam imao devet godina“, kaže on. Tada je jedan od njegovih prijatelja nešto ukrao, ali se ne sjeća detalja. Zatvor je bio prepun, a njega su tukli sajlom prije nego što ga je majka izvukla.
“Oni mrcvare žene i djecu”, kaže on. “Čak i ako nenamjerno spomenete Bašarovo ime, možete biti uhapšeni.”
Ljudi pregledavaju tijela za koja se vjeruje da su bili nekada bili zatvorenici u zatvoru Sednaja, 10. decembra 2024.
Proslava
Na putu ka hotelu, trg Umajada je prepun radosnih ljudi. Mladići izlaze iz automobila, mašu novom zastavom Sirije i trube. Djeca poziraju na tenku ili se fotografišu sa puškom AK-47. Pripremaju se transparenti i vatromet za noćne svečanosti.
Ekipa Glasa Amerike je sutradan naišla na ostatke slične zabave na glavnom trgu u Alepu, ali se gužva razišla. Mnoga preduzeća su ponovo otvorena, ali valuta u Alepu tako brzo varira, da vlasnici prodavnica kažu da ne znaju koliko da naplate.
Na pijaci ispred Tvrđave Alepo, hiljadama godina starog zamka, mladići prodaju cigarete i kafu, dok vlasnici kamila ohrabruju ljude da kupuju kratke vožnje. „Ne boj se kamile!“ jedan čovjek dovikuje dok kroz gomilu vodi svoju kamilu vezanu kanapom.
Tu se nalazi i Imad al Sava (20), koji se iz Iraka vratio tek prošle sedmice, a sada prodaje kafu i cigarete. Nakon tri godine provedene u inostranstvu kao izbjeglica, vratio se kući dan nakon što su pobunjenici zauzeli Alepo.
Sava je iz Sirije pobjegao kada je imao 17 godina, kao i mnogi drugi tinejdžeri, kako bi izbjegao da ga primoraju da se pridruži vojsci ili da ga bace u zatvor. U Iraku su ga sačekali težak posao, duboko siromaštvo i nikakve mogućnosti za bolju budućnost.
„Kao da nisam imao dušu“, kaže on. “A sada se vratila.”
