Banjaluka je 1979. godine bila na tronu Evrope - Marijan Beneš u četvrtoj rundi nakautirao je Francuza Žilbera Koena i osvojio titulu profesionalnog prvaka Evrope i to pred svojim sugrađanima u svojoj Banjaluci. To je bio i njegov jedini uslov za održavanje meča.
Legendarni bokser preminuo je prije godinu dana i nije dočekao da se njemu u čast Banjalučani okupe na istom mjestu 40 godina kasnije.
U Sportsku dvoranu ‘Borik’ na manifestaciju ‘Šampionski nokaut’ došli su svi oni sa kojima je dijelio život u ringu i van njega, oni koji ga pamte kao najvećeg banjalučkog sportskog barda, porodica, prijatelji, ali i najmlađi sportisti – oni koji skoro pola vijeka slušaju priče o jednom od najboljih jugoslovenskih boksera.
Vrijeme koje je proveo u društvu Marijana Beneša neprocijenjivo je i za jedinog živog člana prve generacije BK “Slavija” Dragana Batara.
“Bili smo zajedno od njegovog dolaska u Banjaluku, pa sve do zadnjeg dana. U našem gradu vrlo brzo stekao je prijatelje i konstantno je napredovao u boksu. Mnogo je pomagao ljudima, štitio je slabe i nemoćne, a bio je i šarmer, miljenik žena. Sjećanjem na Beneša šaljemo predivnu sliku iz Banjaluke”, rekao je Batar.
Marijan Beneš je rođen je 1951. godine u Beogradu, ali je djetinjstvo proveo u Tuzli, gdje je i počeo da se bavi boksom. U banjalučki klub “Slavija” došao je sa 16 godina i tu je ostao do kraja amaterske karijere. U profesionalnoj karijeri imao je 39 mečeva, od čega 32 pobjede (21 nokautom), šest poraza i jedan neriješen. Iz boksa se povukao 1983. godine, nakon teške povrede oka.
Bio je čovjek koji je za sebe govorio da je pacifista, da jednostavno voli ljude, da je neopredjeljen. Kao takvom teško su mu pale 90-te godine tokom kojih je morao da napusti Banjaluku, grad koji je volio više nego sebe. Tih njegovih riječi kroz suze se prisjetila i njegova kćerka Žanet Beneš-Ćulum koja se obratila okupljenim Banjalučanima u ringu u kojem je njen otac odigrao slavni meč: “Izvinjavam se, emocije su jake, hvala Banjaluci, koju je moj otac, kako je znao govoriti, volio više od sebe, što ga nije zaboravila“.
Beneš je tokom ratnih godina živio u Hrvatskoj, a u Banjaluku se vratio 1996. godine. Znao je govoriti da je Banjaluka i ljepotica i kurva u koju se čovjek zaljubi.
“Ona ga zavede, očara i na kraju mu da nogu. To je uradila Banjaluka sa mnom u ratu”, pričao je Marijan Beneš.
Mnogi su ga zvali ‘bokser poetske duše’, jer je pored uspješne bokserske karijere svirao flautu i pisao pjesme. Nakon rata objavio je i knjigu ‘Druga strana medalje’, a neke od njegovih pjesama tokom manifestacije pročitao je banjalučki glumac Boris Šavija.
Željko Tica, dugogodišnji sportski novinar i portparol SD “Borik” za Glas Amerike kaže da je Marijan Beneš obilježio jednu epohu našeg sporta. O njegovoj bokserskoj karijeri govore pehar, medalje i trofeji koje je osvojio kako u amaterskom, tako i u profesionalnom ringu.
‘Kao bokser - vanserijski, kao čovjek - sjajan, kao prijatelj - najbolji. Bio je ljudska veličina. Ko god mu se obratio za pomoć nije ga odbio. Mnogi kojima je pomogao okrenuli su mu leđa kad je njemu bilo teško. O tome nije želio da priča čak ni svojoj porodici. Samo najuži krug njegovih pravih prijatelja je znao za to”, kaže Tica.
Prisjetio se i kako je na jednoj manifestaciji koja je održana u SD „Borik“ Marijan na zidu vidio svoju sliku iz borbe sa Francuzom Žilberom Koenom.
“Pitao me da mu poklonim tu sliku. Naravno, obećao sam mu da će je dobiti. Imao sam mnogo prilika da to učinim dok je bio živ i mislim da nisam ispao korektan prema njemu. Kad smo odlučili da obilježimo 40 godina od kad je postao prvak Evrope sjetio sam se svog obećanja. Drago mi je što će ta slika biti kod njegove kćerke Žanet Beneš Ćulum, ali ostaje žal što to nisam uradio, a mogao sam, dok je bio živ. To je moj veliki grijeh prema velikom Marijanu Benešu“, smatra Tica.
O njemu se kao čovjeku i bokseru može mnogo toga lijepog ispričati, nastavlja Tica, koji se prisjetio i Beneševe reakcije nakon meča sa Zvonkom Vujinom iz Zrenjanina.
“On je bio na vrhuncu karijere, a Vujin na zalasku. Učinio je sve da do tog meča ne dođe. Zvao je Vujina da mu ne izlazi na megdan, ali kao što je on bio tvrdoglav u životu, tako je bio i njegov rival. U Zrenjaninu je Beneš bacio na pod Vujina i sudija je prekinuo meč. Znam da je nakon tog meča bio tužan, pričao je da mu nikad nije bilo teže i da on tu borbu nije dobio, nego izgubio“, sjeća se Tica, koji ističe da je Marijan ‘u ringu bio borac, a van ringa ljudska duša i dobrota’.
I danas nakon 40 godina dvoranom odjekuje: “Marijan, Marijan”, ipak, uprkos inicijativama Banjalučana, šampion još nije dobio počasno mjesto u gradu koji je toliko volio. A to je, smatra Tica, zaslužio ne samo ne samo svojim sportskim uspjesima nego i svojom ljubavlju i odanošću prema Banjaluci. On ističe da je inicijativa da se jedna od ulica nazove po njemu za svaku pohvalu, ali smatra da je zaslužio mnogo više zbog svega što je dao banjalučkom, jugoslovenskom i svjetskom boksu.
“Iako nije rođeni Banjalučanin proslavio je Banjaluku. Zašto se ne bi u parku dvorane ‘Borik’ napravila spomen-bista Marijana Beneša. Nadam se da će to ljudi koji vode Grad, jer su upoznati s tim, prihvatiti i da će se na pravi način odužiti velikom bokserskom šampionu Marijanu Benešu”, objašnjava Željko Tica.
Do tada rukovodstvo SD ‘Borik’ i navijači banjalučkog Borca neće dozvoliti da sjećanje na slavnog boksera izblijedi. Na zidu preko puta dvorane oslikan je mural posvećen legendarnom Marijanu Benešu i uspjehu koji je napravio prije 40 godina.