Nabil Atar posipa susam i nar po kremastom mutabalu, namazu od pečenih patlidžana iz njegove rodne Sirije. To je jedan od mnogih recepata njegove majke po kojem se sada prave jela u njegovom restoranu Narendž. Tanjir sarmica od vinove loze stoji u blizini, spreman za služenje brojnih gostiju koji pristužu na ručak.
Mala kuhinja u kojoj radi čini se malo vjerojatnim mjestom za Atara, nekada uspješnog biznismena iz Damaska, specijalizovanog za elektronske transfere novca. Međutim, taj život je vodio prije nego što je režim Bašara al-Asada oteo jednog od njegovih sinova, prije skoro deset godina.
"Bilo je tako komplikovano", prisjeća se Atar, opisujući kako je država iznuđivala novac da bi napunila svoju kasu. "Platio sam mnogo novca da vratim sina."
Godine 2015. Atar i njegova porodica pridružili su se stotinama hiljada Sirijaca koji su bježali iz ratom razorene zemlje u Evropu. Nastanio se u gradu Orleanu u dolini reke Loare, udaljenom sat vremena vožnje vozom od Pariza i najpoznatijim po svojim istorijskim vezama sa Jovankom Orleankom. U decembru su stigle vijesti da je Asadova era završena.
"Nikad nisam zamišljao da bi se to moglo dogoditi za mog života", rekao je Atar, pregledavajući video snimke sebe i drugi Sirijaca u Orleanu, radujući se padu diktatora. "Sada je Sirija slobodna."
U sve većem broju zemalja Evropske unije, Asadovo svrgavanje izaziva više od slavlja. Usred rastućih antiimigracijskih stavova u cijeloj regiji, nekoliko država je zaustavilo postupanje po sirijskim zahtjevima za azil, uz obrazloženje da više ne postoje razlozi za sprovođenje tih procesa.
Jedan takav primjer je Njemačka, koja je primila gotovo milion sirijskih tražitelja azila na vrhuncu priliva izbjeglica između 2015. i 2016. godine. Dok kancelar Olaf Šolc kaže da su oni koji su "integrisani" dobrodošli, jedan poslanik opozicione Hrišćansko-demokratske unije predložio je da se Sirijcima plati otprilike po 1.040 dolara da odu kući - što je pozicija koju je već usvojila susjedna Austrija.
Stavovi su se promijenili i u Francuskoj, uprkos tome što ima samo oko 30.000 sirijskih izbjeglica. Ovomjesečna anketa CSA pokazala je da 70 odsto Francuza podržava obustavljanje novih zahtjeva za azil. Francuske vlasti kažu da razmatraju to pitanje.
"Pošto čujemo da se sirijske izbjeglice raduju padu diktatora Asada, hajde da se angažujemo da ih pošaljemo kući", rekao je nedavno oduševljenoj masi Žordan Bardela, predsjednik francuskog krajnje desničarskog Nacionalnog okupljanja. "I nadajmo se da će Evropa zatvoriti vrata nakon što oni odu."
Za sirijsku dijasporu u Evropi i zagovornike ljudskih prava, sve slabija dobrodošlica izaziva zabrinutost. U intervjuima širom regiona, mnoge izbjeglice kažu da se plaše povratka.
"Situacija u Siriji je izuzetno nestabilna, krajnje nepredvidiva", kaže Olivija Sandberg Diez, zagovornica za migracije i azil u Evropsku uniju iz organizacije Amnesti internešnel. "Najvažnija bi trebala biti bezbjednost sirijskih izbjeglica i ljudi koji traže zaštitu - ovo mora biti prioritet u odnosu na političke interese."
"Požurivanje povratka miliona Sirijaca izvršilo bi još veći pritisak na Siriju u izuzetno teškom trenutku i potkopalo bi izglede za uspješnu tranziciju", upozorava Vil Todman, zamjenik direktora i viši saradnik programa za Bliski istok u Centru za strateške i međunarodne studije iz Vašingtona.
Ova debata je prisutna i među sirijskom zajednicom oko Orleana.
"Zabrinut sam za zemlju, zabrinut sam za budućnost", kaže Ramez Gadri, sirijski ginekolog koji se prije nekoliko decenija nastanio u Francuskoj. Za nove sirijske lidere smatra da "su ekstremisti".
Ehad Naili, sirijski advokat za ljudska prava koji živi izvan tog grada, takođe je zabrinut. Kao i Atar, stigao je u Francusku 2015. i osnovao lokalno udruženje za podršku izbjeglicama.
"Ne možete reći 'režim je uništen, sada možete živjeti u Siriji'", kaže Naili, opisujući uništenu infrastrukturu i gradove, te splet vjerskih i etničkih tenzija koje tinjaju u njegovoj domovini. Nakon skoro decenije života u Francuskoj, njegova 15-godišnja ćerka ne govori arapski.
"Ne možete natjerati ljude da napuste zemlje koje su ih prihvatile ako tamo nema stabilnosti", dodao je.
Atar je optimističniji u pogledu bliske budućnosti Sirije:
"Vjerujem da će Sirija biti bolja - mnogo, mnogo bolja nego prije".
Kao i drugi Sirijci, opisao je da su stanovnici Orleana pružili dobrodošlicu pridošlicama. Njegov stariji sin, koji je kidnapovan, sada je pilot. Najmlađi je još u školi.
"Nikada nismo imali problema" u Francuskoj, rekao je Atar.
Nakon što je dobio azil, naučio je da vodi restoran. On i njegova supruga su 2018. godine otvorili Narendž, što na arapskom znači "gorka narandža".
"Ovdje je dobro poznat. Ima mnogo lojalnih mušterija", kaže Sofi Martinet, bivša Atarova profesorica francuskog koja je sada postala prijateljica. "On je nesporno talentovan."
Tokom godina, međutim, Asadova tajna služba ga je pratila, rekao je Atar, tražeći novac da ga ostavi na miru. "Taj režim, oni stalno prate sve", rekao je. "Bio je to biznis, mreža. Bio je to organizovani kriminal."
Sada kada je francuski državljanin, Atar se ne brine da će biti vraćen u Siriju. Ali vjeruje i da druge izbjeglice sa legitimnim razlozima da ostanu u Francuskoj nemaju čega da se boje.
"Ljudi koji rade, koji daju sve od sebe, koji su dobro integrisani u društvo - na njih neće uticati ono što se dešava u Siriji", rekao je.
Sam Atar se želi vratiti u Siriju sada kada nema Asada.
„Volio bih da se vratim, posjetim svoju porodicu, prijatelje“, rekao je. "Da vidim ulice na kojima sam radio, gdje sam živio."
Ali ne zauvijek. Danas su, kaže Atar, njegovi život i budućnost u Francuskoj.
