Kamala Haris vodi porijeklo iz jednog od najraznolikijih i najliberalnijih dijelova Sjedinjenih Država, a nakon duge karijere u javnom sektoru, sada je i kandidatkinja za predsjednicu.
“Moja majka je bila brilijantna, metar i po visoka, žena sa akcentom”, kazala je Haris tokom jednog od svojih govora.
Njena životna priča počela je 1964. godine u progresivnim susjedstvima prepunim raznolikosti u San Francisku.
Njeni roditelji imigranti, Šamala Gopalan iz Indije i Donald Haris sa Jamajke, sreli su se na Berkliju, gdje su kao dvoje talentovanih studenata pohađali Univerzitet Kalifornije.
Berkli je 1960-ih godina bio centar mirovnog aktivizma i borbe za građanska prava, a Haris kaže da su najranija sjećanja koja ima – prisustvovanje skupovima u dječjim kolicima.
Ipak, do 1970. godine, njeni roditelji su se razveli. Šamala je sa dvije ćerke iznajmila stan u području Berklija.
„Živjeli su iznad obdaništa u skromnom stanu sa dvije sobe i jednim kupatilom“, kaže Kerol Porter, njena prijateljica iz djetinjstva.
One su se upoznale na školskom autobuskom stajalištu.
“Naš razred je bio drugi u kojem je sprovedena desegregacija u državnim školama Berklija“, prisjeća se Porter.
Haris je otišla na Univerzitet Hauard, istorijski crnački koledž, a pohađala je pravni fakultet.
U vrijeme kada je u Kaliforniji u zatvoru bio rekordan broj crnih muškaraca, preuzela je posao tužiteljice, na šta se u afroameričkoj zajednici često gleda negativno.
“Željela je da promijeni stvari, da ljudi ne budu krivično gonjeni na način na koji se to do tada radilo, na osnovu sistemskog i strukturnog rasizma“, kaže Porter za Glas Amerike.
Haris je 2002. godine odlučila da se kandiduje za okružnu tužiteljicu San Franciska.
“Do tada žena nikada nije bila okružna tužiteljica. Bila je zaista autsajder, ali od početka je imala nešto veoma specijalno“, navodi politička aktivistkinja Andrea Dju Stil.
Haris je ipak pobijedila i počela sa radom, povećavajući broj presuda i dužinu kazne za nasilne prestupnike, dok je one koji su osuđeni prvi put, za nenasilni kriminal, usmjeravala ka programu za rehabilitaciju koji je organizovala.
Nakon što je 2010. godine izabrana za glavnu tužiteljicu Kalifornije, izvršila je pritisak na američke banke da u nagodbi isplate 20 milijardi dolara zbog obmanjujućih praksi davanja kredita, a sa te pozicije se bavila problemima prekogranične trgovine narkoticima i ljudima, te se zalagala za ravnopravnost u braku.
Haris je 2016. godine izabrana u Senat Sjedinjenih Država, gdje je brzo postala snažan glas u oblastima imigracije, zdravstvene zaštite i reforme krivičnog pravosuđa. Karakterisala su je oštra pitanja tokom pretresa i pozivanje moćnih lidera na odgovornost, te je brzo postala prepoznatljiva na nacionalnoj političkoj sceni.
Ipak, tokom predsjedničke trke 2020. godine, njena kampanja se mučila sa pronalaskom pravog smjera.
"Definitivno je bilo priča o čestim promjenama u timu i nemogućnosti da u svom okruženju zadrži talentovane ljude“, kaže njen bivši saradnik Gil Duran.
Nominaciju Demokratske stranke je dobio Džo Bajden koji ju je na kraju pozvao da mu se pridruži. Pobijedili su na izborima, čime je ona postala prva žena i prva osoba koja nije bijele rase na potpredsjedničkoj poziciji.
Suočena sa prilivom migranata koji su pokušavali preći južnu američku granicu, Haris je sa regionalnim liderima radila na pitanjima nestabilnosti i siromaštva. Uskoro je postala politička meta.
„Ona je trebalo da bude nadležna za obezbjeđenje naše granice. A ne znam ni da li je ikada i bila tamo dole“, kaže Keti Vilmont, simpatizerka Donalda Trampa iz Kalifornije.
Haris je vremenom sve češće bila izaslanica Sjedinjenih Država na svjetskoj sceni, naglašavajući podršku i ublažavajući tenzije. U karijeri u kojoj je rušila barijere i prevazilazila očekivanja, osvojila je i nominaciju Demokratske stranke za predsjednicu Sjedinjenih Država, nakon odustajanja Džoa Bajdena.
